Prethodni članak
Sljedeći članak

JEDNA OD PRVIH VETERINARKI U ZAGORJU: 'Redovito su me ljudi budili u ponoć, a jednu Novu godinu dočekala sam na teljenju krave'

Zagrebačka puca, zagorskih korijena po majci, završavajući studij na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, nije htjela raditi na selu. I sama priznaje kako je više svoj posao zamišljala sjedeći u nekom uredu, primjerice na institutu ili fakultetu, no sudbina ju je poslala u Zagorje


Gospođo doktor dojdite pomoći, krava se teli, gospođo doktorice, puno hvala na svemu, riječi su kojih se umirovljena veterinarka Nevenka Mutak – Palčec naslušala za vrijeme svog radnog vijeka, radeći kao veterinarka u istočnom dijelu Krapinsko – zagorske županije, od Hrašćine, Belca, Zlatara, Lobora, Mača do Mihovljana. Rođena zagrebačka puca, zagorskih korijena po majci, završavajući studij na Veterinarskom fakultetu u Zagrebu, nije htjela raditi na selu. I sama priznaje kako je svoj posao više zamišljala sjedeći u nekom uredu, primjerice na institutu ili fakultetu, no sudbina ju je poslala u Zagorje, na selo gdje je provela cijeli svoj radni vijek i naposljetku otišla u zasluženu mirovinu.

Privremeni posao na selu

-Imala sam dvije prijateljice s kojima sam bila nerazdvojna i tako smo mi nakon završene gimnazije odlučile sve tri upisati veterinu. No, kolegice su se nakon prve godine predomislile i prebacile na medicinu, jedino sam ja odlučila ostati do kraja i postati veterinarka. Diplomirala sam 1968. godine, i na promociji sam bila jedina žena koja je te godine primila diplomu veterinarke. I sjećam se da sam dobila jako veliki aplauz. Tada su veterinari uglavnom bili muškarci – prisjetila se Nevenka, kojoj je studiranje na veterini bilo najljepše razdoblje u životu. No, kako nakon studija nije mogla naći posao u Zagrebu, odlučila je privrememo ipak potražiti posao na selu. To privremeno ostalo je zauvijek. Nevenka je prve radne dane provela u ambulanti u Hrašćini i bila je prva žena veterinarka u tadašnjoj Veterinarskoj stanici Zlatar Bistrica.

'Svi su došli vidjeti prvu veterinarku'

– Sjećam se da mi je tog prvog dana jako puno ljudi dolazilo u ambulantu, pa sam pitala tehničara da kaj uvijek toliko ljudi dolazi. On se počel smijati i rekel je; Ma ne, danas su došli vidjeti kak izgleda ta doktorica veterinarka – smije se Nevenka, prisjećajući se tih prvih radnih dana u Hrašćini – Trgovišću gdje je provela svega nekoliko mjeseci. Nakon toga je počela raditi u Zlataru, gdje je bilo dosta naporno jer je obilazila punktove u Loboru, Petrovoj Gori, Peršavesi, Maču. Točno u podne je morala biti na punktu u Belcu, a na povratku u Donjoj Batini. - U ono vrijeme bilo je jako puno životinja, ljudi su živjeli od blaga i dolazili na punktove sa životinjama radi umjetnog osjemenjivanja, izdavanja lijekova i sl. Najteže je bilo zimi kad sam morala ići na teren, a padal je snijeg. Često su me znali i izvlačiti iz zapuha - kaže Nevenka. Nakon Zlatara 1970. godine zaposlila se kao upravitelj veterinarske ambulante u Mihovljanu, naslijedivši svog dobrog kolegu, dr. Vladimira Hahna. Dobrodošlicu u Mihovljan joj je tada priredio prvi mihovljanski liječnik, dr. Ivan Turek jer u Mihovljanu nikada nije bila, niti je ikoga poznavala. Stan u kojem je živjela bio je odmah iznad ambulante. S malim životinjama tada se skoro uopće nije radilo, već samo s kravama, konjima i svinjama.

Buđenje u ponoć

- Najviše su se osjemenjivale krave, liječila upala vimena, kolike konjima.... Ceste su bile neasfaltirane, nije bilo mobitela ni telefona. Jedini telefon bio je u pošti i dok je poštar bio na radnom mjestu znao me spojiti s ljudima, a kad pošta više nije radila, znali su mi ljudi dolaziti pješke u veterinarsku. Često su me i budili. Kad sam navečer legla, nisam znala nikad da li budem tu noć u miru prespavala. Redovito su me budili. A kad bi se znala iza ponoći vratiti s terena, već bi me netko drugi čekal – ispričala je Nevenka, koja je jednom tako i Novu godinu dočekala na teljenju krave. - Jednom sam tako imala intervenciju baš na Staru godinu. Bilo je već blizu ponoći. Obavimo teljenje i sve prođe u najboljem redu, gazda presretan i veli mi: Sad nejdete nikad, tu budete ostali i bumo lijepo proslavili Novu godinu. A kaj ćete, malo sam morala ostati. Krave se obično tele preko noći, pa me tako isto susjeda na brijegu znala zvati i reći: Dojdite hitno, umrla bum od straha. Samo da ste z nami. Iako bi se možda kravica otelila i sama – prisjeća se dogodovština naša sugovornica.

Bijela kuta, gumene čižme, duge rukavice, torba...

U međuvremenu je osnovala i obitelj, rodila dva sina. Na porodiljnom je bila svega 6 mjeseci, takav je, rekla je, onda bio zakon, pa je prvog sina nekad morala voziti i sobom na teren. Supruga je upoznala u Mihovljanu kamo je hodao u posjet k djedu, iako joj je u Zagrebu, bio praktički susjed. Bijela kuta, gumene čižme, duge rukavice, torba u kojoj su bili stetoskop, toplomjer, šprica, antibiotici..., uvijek su bili uz nju, sve do 2000. godine kada je otišla u mirovinu. Već se tih zadnjih godina rada osjetio taj pad broja stoke. – Umjesto da ova naša država i politika osmisle da se ta zemljišta stave u funkciju i da ljudi mogu opet od zemlje živjeti, kao nekada, oni šalju opomene i kazne – ljuti se Nevenka na ove kazne koje se šalju za napuštena i neobrađena zemljišta, a koja sa suprugom mirne umirovljeničke dane živi u Mihovljanu, s ljubimcem, lovačkim psom Akijem.

Još članaka iz "Mihovljan"

Facebook