Gospođa Dragica Gajšak živi u zgradi uz samu osnovnu školu u Tuhlju, a posljednjih nekoliko tjedana na svojem balkonu imala je neubičajane stanare – male sokole vjetruše.

- Prije mjesec i pol dana jedno jutro vidim kroz prozor da je dio cvijeća i zemlje izbačen iz tegle i vidim unutra jaje.  5 dana za redom je bilo po jedno jaje više i sokolica, kasnije sam tek saznala da je to vjetruša, jedna od najmanjih ptica iz porodice sokolova, dolazila je sjediti na njih. Kada sam pogledavala kroz prozor, ona je odletjela, pa sam navukla zavjesu, da joj ne smetam. Dio dana je sjedila, dio nije, ja sam se čak bojala da od tih jaja ne bude ništa, jer ona nije kontinuirano sjedila na jajima, kako inače kokoš sjedi na jajima. Ali sam onda već i zaboravila, više niti zavjesa nije bila navučena, i prije nekih dva i pol tjedna, jedan  ponedjeljak sam pogledala i vidim četiri ptića – priča nam gospođa Dragica i kaže kako su se oni su možda izvaljali jedan za drugim jer je samo sam naišla na četiri odjednom. Peto jaje je naknadno sokolica izbacila iz gnijezda, očito je bio mućak.

- Sokolica nije cijelo vrijeme sjedila na njima, bilo je i hladno, nisam vidjela da ih hrani, a oni su kao sva mladunčad imali zatvorene oči, nisu otvarali kljunove, i tako je bilo dva, tri dana. Onda sam shvatila da su se trgnuli, da su živnuli, da počinju otvarati kljunove. Kroz zavjesu sam znala vidjeti da im donosi nešto, kasnije sam shvatila da su u pitanju miševi i da im miša trga u toj tegli i daje komadić po komadić. Oni su doslovce rasli iz dana u dan. Piceki rastu sporo, a ovi ptići rasli su naočigled, svaki dan su bili sve deblji i deblji. Na kraju sam shvatila da im te miševe više niti ne trga nego im ih daje cijele – priča nam naša sugovornica. Kako su rasli, počeli su ispadati iz te tegle, hvala Bogu na unutarnju stranu balkona, kaže.

- Teglu sam, kada mame nije bilo, odnijela u kuću i izbacila skoro svu zemlju da oni imaju više mjesta. Iz dana u dan se vidio napredak, počelo je rasti pravo perje, pa su se skroz opernatili. Danas mi je jedan odletio. Jednom je jedan pao s tegle na tlo, pa smo ga pobrali i vratili. Ovaj nije pao, jer bi ga našli, dakle odletio je, a i drugi polako izlaze iz tegle, drže se za rub, mašu krilima, vjerojatno bude i ova trojka odletjela tijekom dana ili sutra. Bilo bi mi žao da su pougibali, stvarno sam pazila, tu tamnu zavjesu sam imala do pola navučenu stalno i samo tu i tamo virnula, kad mame nije bilo pobliže pogledala i poslikala, a kada je ona dolazila, stvarno sam se trudila da ne virim kroz zavjesu, jer kada bi me vidjela odmah bi odletjela – zaključuje i šali se da su pozor uneredili propisno.

- Moja kćer se zezala da su Joža, Đurđa i slično, nismo im davali imena osim iz zafrkancije. Oni će krenuti u prirodu. Sokolica je bila lijena gnijezdo napraviti, malo je zemlje iz tegle izbacila, to se zove ženska domišljatost. Nanosila je miševa, čak sam vidla i jednog nepojedenog, očito nisu gladni i na dobrom su mjestu, moći će se u ovom kraju prehraniti. I očito su toliko sigurni, jer su zaštićeni, pa se usude doći toliko blizu, na kuhinjski prozor – zaključuje priču naša sugovornica zadovoljna što je imala divno iskustvo gledanja odrastanja malih sokolića. Za kraj nam kaže da im očito tuheljski kraj jako odgovara.