Na proslavi 84. rođendana Josipa Jagečića u Oroslavju okupila se danas obitelj koja se može pohvaliti iznimnom dugovječnošću i snažnim obiteljskim vezama. Uz slavljenika, slavlje su obilježile i njegove tri sestre – Magdalena Plečko u 97. godini, Elizabeta Jagečić u 95. i Barica Mrzljak u 91. godini. Ukupno ih je u obitelji bilo devetero braće i sestara, a danas, unatoč godinama i zdravstvenim izazovima, i dalje ih povezuju zajednička sjećanja, radne navike i ljubav prema čitanju i radu.

Povratak iz vojske

Josip Jagečić, najmlađi među devetero djece, prisjetio se životnog puta obilježenog radom na terenu, služenjem vojnog roka i povratkom kući koji mu je, kako kaže, bio jedan od posebnih trenutaka u životu koje pamti. Nakon vojske radio je na raznim poslovima, a dio mladosti proveo je i radeći u Sloveniji. Iako je u vojsci završio kuharski tečaj, kod kuće se, kaže, više držao motike i lopate nego kuhače.

- Kad nakon tolko vremena dođeš doma, taj osjećaj posebno pamtim. Bilo je lijepo i kad sam se nakon mjesec dana vratil doma, ali nažalost znal sam da idem opet natrag. Zato je taj zadnji povratak bil poseban – prisjetio se Josip.

Rad, prehrana i sloga

Na pitanje o vitalnosti i dugovječnosti, odgovara jednostavno – puno rada, skromna prehrana i život bez pretjerivanja. 

- Prije smo se hranili siromašnije, a ne obilno kak danas. I doma mora biti red, da se zna tko je nekakav gazda, bumo tako rekli. Ne možemo svi gazdovati, svatko po svojoj strani. Ipak gazda netko mora biti - ispričao nam je Josip.

- Ja mislim da tu tajnu samo Bog zna. To mi ne znamo. Ali ja mislim da je to rad, rad i samo rad. Mi smo vam delali od malosti. I sloga u obitelji je važna. I poštivanje jedan drugoga, a naročito roditelja - dodala je sestra Barica.

- Tajna je u tome kaj smo se hranili s tim kaj smo privredili, doma uzgojili. Koruza, šenica, hajda. Svinje su se doma hranile, krave su bile. Mama je znala speći medešni kruhek. To vam je zlevka. Jedan dan za doručak su bili žganci s mlijekom, pa je bila mliječna juha, to je juha s kukuruznim brašnom pa se to s kuruznim kruhom jelo. A za ručak - jedan dan grah zelje, drugi dan grah repu, pa grah kašu. A nije bilo mesa. Ak ga je i bilo, to je bilo nedjeljom - objasnila nam je Magdalena.

Dirljiva sjećanja Magdice

Posebno dirljiva bila su sjećanja najstarije sestre Magdalene, koja je kao djevojčica od 13 godina brinula o najmlađem bratu. Kako je majka već bila starija kad se Josip rodio, Magdalena ga je, kaže, često hranila, oblačila i pazila. Prisjeća se da je bio dobar i vrijedan dječak, pomalo tvrdoglav, ali uvijek spreman pomoći. 

- Ja sam bila doma, onda nije bilo tih osmoljetki u školi kak je sad. Četiri godine škole, četiri razreda i gotovo. Škola gotova. I radiš na gruntu. Kad je krenul u školu, kad je pisal zadaće onda je mene pital dal je dobro napisal.  Ak je napisal točno, ja sam rekla da nije. Onda je ispravljal – prisjetila se Magdica kroz smijeh, kako ju od milja znaju zvati.

O odnosu s bratom Josipom kaže da ih je mama učila da si budu dobri. 

- Znala mu je mama reći ''nemoj nikad Magdu zaboraviti''. Jer sam ja bila ko druga mama. Za mene je on dobar brat. Uvijek mi je pomogel kad mi je nekaj trebalo – rekla je Magdalena.

Temelj obiteljske povezanosti

Braća se danas rjeđe viđaju zbog udaljenosti i godina, ali se redovito čuju telefonom i okupljaju u posebnim prigodama poput rođendana. Nekada su se, prisjećaju se, često sastajali na imendane, kolinje i obiteljske blagdane, a takva su druženja bila temelj obiteljske povezanosti. Sjećanja na djetinjstvo i zajednički rad na imanju i danas su im neiscrpan izvor smijeha.

U jednom od takvih prisjećanja Barica je kroz smijeh ispričala kako je kao djevojčica, dok su ljeti čuvali krave na paši, u igri nehotično ozlijedila brata. 

- Puno mi ovakvi dani znače. Mi smo bili najviše skupa, jer smo najbliži po godinama. Ja sam bila malo nestašna i ja sam ga znala zezat. Pa sam mu jemput skoro oko bila skopala. Nije bilo tak strašno. Nisam niš povrijedila, ali malo sam ga bila preveć hpičila. Bili smo na paši s kravama po ljeti. Držali smo ih na štriku i nekaj smo se zezali, kaj ja znam. I ja mahala s batinom prema njemu, nekaj sam valjda tumačila, kaj ja znam. I onda sam mu s tom batinom malo kožu ispod oka razdrla. Malo mu je išla krv, ja sam se splašila - kaj bu mama rekla sad? Ja njega prosim, Jožek, hodi doma. Hodi, Jožek, doma. Ne ide, veli da mu nije niš. I, hajde, poslušal me je, prešel je on doma. Ja držim sve tri krave. I sad si mislim, kak bum doma, kaj bu mama rekla. Došla sam u dvorište. Tišina u dvorištu. Tata nekaj teše tam. Mama je svoje delala. O, rekoh, dobro, tišina je. Znači sve je u redu. Bilo sam se gadno splašila – prisjetila se Barica i dobro nas sve skupa nasmijala.

Snažna obitelj

U takvom toplom i vedrom ozračju Josip je ugasio svjećice na rođendanskoj torti, a sestra Elizabeta poželjela mu je najjednostavniju, ali najvažniju želju: 

- Da dugo živi i da mu se ispuni sve kaj si sam želi!

Unatoč godinama, Josip i njegove sestre i dalje njeguju vedrinu i međusobno poštovanje. Složni su u jednom,  da su za dug i sretan život ključni rad, umjerenost, obiteljska sloga i međusobno poštivanje. A upravo to, čini se, ovu je obitelj održalo snažnom kroz desetljeća.