Mnoge starije generacije se sjećaju, ako ne kao djeca, onda po pričanju svojih roditelja, onih starih zanata kojima su se nekada bavili Zagorci, da bi prehranjivali svoje obitelji. Jedan od tih zanata bila je i kovačija, po kojoj je, između ostalog, bilo poznato selo Hižakovec, u Donjoj Stubici. Jednu je takvu kovačnicu, onu u kojoj je djetinjstvo proveo uz svog oca kovača, upravo u Hižakovcu, podignuo Ivan Sačer, ne bi li je sačuvao od propadanja, ali i zaborava na tradiciju zanata koja u njegovoj obitelji seže u sredinu 19. stoljeća.

Glavni zanat

Iz usmene se predaje, ispričao nam je Sačer, zna da je kovačnica u Hižakovcu postojala krajem 19. stoljeća. – U knjizi rođenih spominje se Andrija Sačer, rođen 4. 11. 1826. po zanimanju puškar, pa je vjerojatno on sagradio tu kovačnicu sredinom 19. stoljeća. Bio je to tada jedan od glavnih zanata, uz kolara. Naime, drvena je kola kovač trebao okovati – ispričao nam je Sačer, koji jedna takva drvena kola kao suvenir drži u dvorištu stoljetne kuće svojih roditelja, a uz nju se nalazi i kovačnica. – Ona se izvorno nalazila na drugom mjestu u dvorištu. No, kako je zbog starosti bila u lošem stanju, moja ju je obitelj, zajedno s članovima Odobra za očuvanje baštine Gupčevog kraja iz Hižakovca, premjestila i postavila na nove temelje i potpuno obnovila - kaže Sačer. U tu su kovačnicu na popravak svoje puške, šprice i razne alate, odnosno oruđa, donosili brojni mještani okolnih sela, ali i iz Prigorja. Kasnije su u njoj radili Pavao te Ljudevit Sačer, a do 1995. godine tu su se izrađivale potkove za volove i konje, otkivale sjekire, motike, okivala kola, krpali lonci i slično.

Domaći ugljen

U razgovoru s nama, Ivan se prisjetio kako je to izgledalo kad se svakodnevno 'motao' oko oca i pomagao mu. – Uglavnom sam mu gazil mijeh, da bi vatra bila kontinuirana. Kad bi se v selu nekome ključ potrgal, donesli bi tati na popravak. A sjećam se dobro i kak smo sami delali ugljen u vuglenjici. Bila je to prava domaća izrada ugljena, nije bilo industrije. U sredini se postavil stup, a sve okolo naslagala kvalitetna drva iscijepana. Odozdola je bil pleter, da bi dolazilo dovoljno zraka, a izvana se sve zamazalo blatom, da ne bi bilo previše kisika. Onda bi se stup iz sredine spuknul i upalila bi se vatra koja se polako širila iz sredine prema van. Drva su se polako urušavala i kroz dva dana nastal bi ugljen – ispričao nam je Sačer.

Originalni alat i mijeh

Kovačnica njegova oca i djeda i danas ima originalan mijeh i obnovljenu kovačku vatru, nakovanj i sav pripadajući alat. Njegovi su preci tako 'zarađivali' za prehranjivanje obitelji, koje su u ta vremena bile velike. – U vrijeme kada ja pamtim, znači šezdesetih, nije bilo novaca, ljudi, barem tu i našem kraju, nisu radili u industriji i živjelo se od poljoprivrede. Svoju uslugu tata je naplaćival u naturi, ili 'usluga za uslugu'. Znači, kad bi nekome neke napravil ili popravil, za to je dobil par težaka, koji su pomagali u trsju, okapanju kuruze i slično – kaže još ovaj ljubitelj starine i tradicije, koji povijest svoje obitelji, ali i tradicije života ovoga kraja, nastoji sačuvati na razne načine. Vjeruje, kako kaže, da ga je to odrastanje uz kovačnicu i rad s metalima dovelo do profesije kojom se, kao inženjer strojarstva, bavio cijeli život.

Osim očuvanja baštine i tradicije ovog sela, kovačnica sada predstavlja i novi turistički proizvod u Hižakovcu, mjestu poznatom po Matiji Gupcu, gdje stoji njegova rodna hiža, najposjećenija destinacija Gupčevog kraja, koju su također podigli mještani. Kovačnicu su vratili u život i stvorili jednu novu priču, koju će, kako kaže naš sugovornik, vrlo rado ispričati i posao kovača demonstrirati svima koji budu zainteresirani doći pogledati, osobito djeci, koja o ovakvim starim zanatima ne znaju gotovo ništa.