U dobru i zlu, u zdravlju i bolesti – obećali su jedno drugome prije 70 godina pred oltarom i to obećanje i ispunili! Ana i Stanko Lukina iz Gornje Stubice u četvrtak, 20. veljače, proslavili su 70. godišnjicu braka.

U društvu obitelji, okupili su se u župnoj Crkvi svetog Jurja kako bi zahvalili Bogu za sretne godine bračne vjernosti, a uz čestitke, župnik Nikola Jurković slavljenicima je poklonio blagoslovljenu sliku Svete obitelji, kako bi ih dalje zagovarala na putu života. Na putu kojim kroče zajedno toliko dugo, da krećemo računati koliko su bili mladi kad su se vjenčali.

Jer i Ana (88) i Stanko (93), moramo priznati, drže se jako dobro za svoje godine. Jest da su nam se požalili na bolesti koje ih muče pa nam je, između ostalog, Ana otkrila kako ima problema s vidom, a Stanko nam se pak požalio da ne čuje dobro. No, ova lijepa obljetnica bila je prava prilika da se provesele, prisjete mladosti i možda mladima daju pokoji savjet.

Pitali smo ih stoga kako su se upoznali. – U, još smo bili mladi, deca smo bili – kaže Stanko, dok Ana pojašnjava kako su živjeli blizu, pa se poznaju iz djetinjstva. Pa kako su se onda odlučili ženiti? – Ni sam ne znam kak smo odlučili da se bumo ženili. Ana mi se dopadala, bila je mala, niska, dobra je bila, zgodna! A znala je i dobro tancati! Poslije sam joj kupil kuharicu da se navuči čim bolje kuhati – šali se Stanko.

– Kad smo se oženili, Stanka uglavnom nije bilo doma. On je bil zidar i stalno je hodal po terenu. A ja sam bila sama doma s djecom, kravama, pajcekima. Prvih godina živjeli smo zajedno s obitelji njegovog brata, tako da nas je bilo jako puno u kući. Nije vam to bilo kak danas, kad mladi odmah 'idu na stran'. Imala sam poljoprivredu, gospodarstvo i djecu za odgajati – kaže Ana, a Stanko dodaje: - A kad sam došel doma, svi su me se zaželjeli!

Drugačije se prije živjelo, drugačije su se djeca odgajala. – Danas je velika briga s djecom. Ja sam uz svoju djecu sve morala i stigla napraviti, u ovo današnje vrijeme pitam se kak? I sve su deca štela jesti kaj se skuhalo, danas nećeju – kaže Ana, prisjetivši se druženja, lupitvi, čehatvi, svega što je prije ispunjavalo ljude uz druženja, pjesmu i ples. Stanko dodaje kako su sad dobra vremena za živjeti. – Svega imamo. Dok smo bili mladi, nije bilo vodovoda, struje, ništa. Ja nisam imel ni beciklina, pešice sam hodil na posel. Previše toga ljudi danas imaju, zato nisu sretni – kaže Stanko.

Proslavu su im pripremila njihova djeca: sinovi Željko i Zlatko i kćer Senka, sa svojim obiteljima. Ana i Stanko imaju i osmero unučadi i devetero praunučadi. Tužnog srca, Ana nam govori kako je njihov najstariji sin Branko preminuo prije sedam mjeseci. Nisu, kaže Stanko, mislili da će to doživjeti, kao ni ovakvu obljetnicu braka. Koja je tajna dugovječnog braka, upitali smo ih. – Znali smo se i mi posvaditi, a ja sam navek prvi popustil – kaže Stanko, no Ana se samo nasmije, sugerirajući da nije bilo tako. – Nismo se mi uopće svadili, bilo je nekad malo pojačanih tonova – 'popravlja' se Stanko.

 – Nema vam tu neke tajne. Treba znati oprostiti, ne smije se sve odmah zeti za zlo. Treba oprostiti i idemo dalje. Ali danas toga više nema, danas se svi odmah rastavljaju – kaže Ana. U mladosti u braku, kažu, veliku ulogu igra ljubav. – Kad čovjek jemput ostari, nije mu više za ljubav. Sad su nam deca tu, unuci, praunuci, veseli smo kad nam dojdeju. Svi su nam jako dobri i ponosni smo na njih, jer su uz nas i pomažeju nam – kaže Ana. No, ipak, složili su se kako im je itekako drago da još uvijek imaju jedno drugo.