Sredina veljače nije samo prijelaz u vrtlarstvu, već signal za akciju. Određene povrtne vrste imaju iznimno dug period rasta, stoga, ako ih ne posijete sada, riskirate gubitak cijele sezone. Ove biljke sporo klijaju, sporo se razvijaju i zahtijevaju dva do tri mjeseca unutrašnjeg uzgoja prije nego što budu spremne za vanjsku sadnju. Onima koji planiraju njihov uzgoj, a još nisu krenuli sa sjetvom, vrijeme istječe.

Paprika i feferoni predvode ovaj popis. Treba im do tri tjedna samo za klijanje, nakon čega sporo rastu i vrlo su osjetljivi na hladnoću. Odgođena sjetva u ožujak ili travanj rezultirat će preslabim biljkama za pravovremenu sadnju, a urod će kasniti do kraja ljeta ili ga uopće neće biti prije jeseni. Slično vrijedi i za patlidžan, koji je čak sporiji i zahtjevniji.

Celer, bilo korijenaš ili listaš, također spada u kategoriju "sada ili nikada". Njegov vegetacijski ciklus jedan je od najdužih među povrćem. Ako se ne posije najkasnije u veljači, neće uspjeti razviti ni korijen ni lisnu masu prije jesenskih zahlađenja. Poriluk iz sjemena također zahtijeva rani početak kako bi razvio debelu stabljiku.

Rane kupusnjače, poput ranog kupusa i kelja, siju se upravo u ovom razdoblju. Njihova je prednost otpornost na hladnoću, ali samo ako su dovoljno razvijene u trenutku presađivanja. Kasna sjetva dovodi do malenih presadnica koje neće formirati glavice na vrijeme.

Rajčica je jedina u ovoj skupini koja dopušta malo fleksibilnosti. Može se sijati i početkom ožujka bez značajnog gubitka, no sjetva sredinom veljače osigurava osjetno jače biljke i raniji urod. Oni koji teže ranoj berbi ili uzgoju bez plastenika, ne bi trebali odgađati ni s rajčicom.