Vladimir Štefanec, (82) iz Ravnog Brezja, umirovljeni nastavnik engleskog jezika, već dugi niz godina izrađuje unikatne slike koje rezbari u drvetu. Ovaj samouki umjetnik stvorio je dosad četrdesetak prekrasnih drvenih reljefa uglavnom s biblijskim motivima, kao i motivima života na selu.U kući obitelji Štefanec u Ravnom Brezju pokraj Kumrovca, gdje gospodin Vlado živi sa suprugom Ljerkom, zidove krase drvorezi koji se ističu mnoštvom detalja nastajali su dugi niz godina otkada je Vlado, sasvim slučajno, otkrio svoj hobi.

– Ranije sam radio u Gorskom Kotaru, u mjestu Prezid kod Čabra, gdje postoji duga tradicija izrade različitih drvenih suvenira. Jedan je čovjek uvijek donosio takve radove od drveta i ja sam to znal zagledati i jako su mi se svidjeli. Zanimljivo je kako čovjek sebe i svoj karakter otkriva dok god je živ. Tako sam i ja sasvim slučajno otkrio sebe. Prije sam bio muzičar. U naselju Mala Krndija kraj Prekopakre u kojem sam tada živio imali smo sastav u kojem nas je bilo petorica i mislio dam da je to jedino o čemu mogu nešto znati i ostvariti se. Tada sam u Prezidu spazio te razno-razne radove od drveta i pomislio: „Pa idem i ja to probati“. I tak je to ispalo. Imao sam jednu knjigu, „Z mojih bregov“, moju podravsku, iz kraja u kojem sam rođen. Neki je umjetnik ilustrirao te pjesme Frana Galovića, bilo je različitih crteža koji su pratili njegove tekstove. Onda sam to kopiral, ali ne do kraja – ja sam uvek moral dodati nekaj svojega. Ako je na slici bil jedan čovek, ja sam izrezbaril dva, ako su sjedili pod nekim stablom, ja bi dodal panjeve – ispričao nam je o počecima svog hobija gospodin Vlado.

Iako nema formalnog likovnog obrazovanja Vlado je vrlo brzo otkrio da posjeduje talent:

– Kad čovjek uhvati smisao toga, počnu mu navirati različite ideje. Još od pučke škole relativno dobro sam crtal. Kad sam imal jedno šesnaest-sedamnaest godina, na velikom sam formatu napravil sliku prirode i ona postoji i dan-danas uramljena kod mog brata u Virovitici. Prvi rad u drvu napravio sam prije nekih 25 godina. Prvi je motiv bilo pečenje rakije u selu. Dosta sam dugo ja to delal, no uvidio sam da tu ima nekakvog smisla. Problem je bil s materijalom, nisam imal daski. Onda, kak sam malo obilazil selo, bil sam kod stolara, pokojnog Štefa Gmajničkog, koji mi je pohoblal dasku na kojoj sam uz dosta truda napravil „Posljednju večeru“ – kaže Vlado koji smatra da mu je ovaj drvorez najvrednije djelo koje je stvorio:

„Posljednju večeru“ koja mi je najvrednije djelo radio sam 12 mjeseci

– Isusa i dvanaest apostola iz glave sam najprije narisal olovkom koja je dobro dočarala ono kaj mi je bilo na umu. To sam dugo delal, dvanaest meseci, ali s prekidima – primim pa ostavim. Služba me je terala pa nisam imal vremena samo se tome posvetiti. Sliku poput ove poklonio sam i svojem sinu Tomislavu u Zaprešić. I kad bi se tu računalo vrijeme koje mi treba da to napravim, teško bi se odlučil napraviti i treću takvu sliku, a osim toga nemreš ju ti nikad napraviti onak kak si napravil onu prije nje – kaže Vlado koji posebno pozornost posvećuje detaljima.

Motivi iz ribolova, berbe, prešanja mošta…

– Imam svoja dlijeta, koja su jako mala u odnosu na ona koja koriste klesari, kipari koji rade u kamenu. Išel sam u Austriju i kupil sam si dlijeta, šest komada, donesel doma i počel delati. Srećom imam dobro oko i za najmanji detalj: „Ovo ne smije tak izgledati, ovo moram još dotjerati, ovaj nos je preveliki, ova šaka premala u odnosu na ostali dio tijela“, u tome leži ta moja nadarenost – rekao nam je ovaj samouki umjetnik iz Ravnog Brezja.

Inspiraciju Vlado pronalazi, kako kaže, u trenucima nadahnuća:

– To kaj sam rekel za brata, uvijek smo išli skupa na Dravu kraj Virovitice. Dok smo lovili ribu, gledal sam njegov stav, njegovu odjeću i prema tome sam napravil jednu vrednu sliku, on ju još i danas ima. Zanimala me i poljoprivreda, vinogradi. Bratiću sam napravil dve velike slike s detaljima iz berbe i prešanja mošta – opisao nam je neke od motiva koje je obradio na svojim djelima.

Izložba kod Žige Popijača

Dosada je ukupno napravio četrdesetak radova, koje je jednim dijelom i podijelio, a neke radove je i izložio:

– Imal sam izložbu kod Žige Popijača. Na izložbi je bio i Franjo Bauer, koji je bio dosta utjecajan i poznat u Zagrebu. Kao velikom autoritetu na polju umjetnosti ja sam mu poklonil „Titovu kuću“ i „Kosce na livadi“. Još čuvam dokumentaciju, odnosno njegovu izjavu kojom potvrđuje da sam ja umjetnik – ispričao nam je Vlado.

„Radim kad me ulovi inspiracija, čim me pusti, bolje je da i ja pustim“

Ovisno o veličini i zahtjevnosti drvoreza, za jedan rad Vladi je potrebno oko mjesec dana:

– S time da, ili sam u nekavom poslu, ili obavezi na gruntu ili u vinogradu, pa onda kada između toga ulovim vremena, ili kad me vlovi inspiracija. Dok me to drži, dotle delam. Čim me pusti, bolje je da i ja pustim, jer onda kaj god počnem, ni dobro. Perfekcionist sam, ali ne samo u likovnoj umjetnosti, već i u drugim stvarima. Odmah primijetim gdje je nesklad – kaže Vlado koji trenutno radi na novom radu gdje prikazuje četiri evanđelista.

– Ne prikazujem ih kao ljudske likove, već simbolika leži u životinjskima. Njihove sam ljudske osobine prenio u životinjsko carstvo. Jedino nisam još dovršil svetog Ivana. Savjetoval sam se s mnogim župnicima o tome kak zgleda sveti Ivan, kako su njegove osobine predstavljene u životinjskom svijetu. Nitko mi nije znao reći, rekli su samo „Kao čovjek“. Ja, onda niš', onda on mora biti čovek. I to još čeka da ja to dovršim pa ako nakon toga dobijem novu inspiraciju… – ispričao nam je Vlado kojemu želimo još puno uspješnih radova.