Lovačko društvo 'Orao' iz Gornje Stubice tuženik, odnosno fizička osoba tuži za pretrpljene bolove, strah, duševne boli i naruženost koji su mu naneseni nakon naleta motorom na divljač koja je pretrčavala državnu cestu prije 3 godine, na njihovom lovnom području. Ukoliko dobije tužbu, gornjostubičko će lovačko društvo u likvidaciju, a lovište će vratiti Županiji. Najavo je to predsjednik Ivan Ilinić.

'Izražavamo žaljenje'

- Mi izražavamo žaljenje zbog nemilog događaja, čovjek se mogao ubiti, no ono na što sam ogorčen je što je tužitelj, inače i sam lovac, pokrenuo tužbu nakon tri godine kada mi više nemamo prava na protutužbu. Nismo se nikad susreli s ovakvom tužbom zbog duševnih boli – ističe Ilinić. Iz police mu je isplaćeno 45.000 kuna za imovinsku štetu, a tužba za naknadu neimovinske štete pokrenuta je naknadno. - Tužitelj potražuje naknadu štete i to za pretrpljene bolove 31.000 kuna, pretrpljeni strah 20.000 kuna, za duševne boli zbog umanjenja opće životne aktivnosti 132.000 kuna te za ožiljke i deformitet lijevog stopala 14.000 kuna. Taj iznos od 171.000 kuna mi nismo u mogućnosti platiti. Nas je 80-ak članova, većinom starije dobi u mirovini. Ako dođe do tog presedana jer pomoć nismo dobili niti od jedne više instutucije, a posebice ne od našeg Hrvatskog lovačkog saveza, gasimo se – ogorčen je Ilinić, spomenuvši da je pisao čak i predsjedniku Milanoviću, koji se udostojao odgovoriti, iako svjestan da ne može na to utjecati.

Zakoni…

Ilinić je upozorio na paradoks sustava koji ih prati godinama i zbog čega lovačka društva imaju problema. - Paradoks se počeo dešavati 2009. kada je došlo do izmjene zakona o lovstvu koja tumači da cesta nije lovište. Tada su Hrvatske ceste odmah išle u izmjenu i dopunu zakona kako bi sa sebe skinule odgovornost i to postavljanjem znaka 'divljač na cesti'. Tih godina nas ni jedna osiguravajuća kuća nije htjela osigurati, a premije su bile jako velike i društva to nisu mogla plaćati. Dolazilo je do sporova, čak i do vrhovnog suda, što je još veći paradoks jer dolazi do kontradiktornosti dvaju zakona o lovstvu i cestama i donosi se tzv. pravorijek da je divljač opasna stvar i da se takvi sporovi rješavaju zakonom o međusobnom odnosu i mi od tada većinom gubimo sporove. Još je veći paradoks da u Ustavu RH (članak 52.) piše da sav biljni i životinjski svijet itd… su od posebnog interesa za RH i imaju njezinu osobitu zaštitu. Kao obični laik gledam na to ovako. Mi smo u zakupu, lovište nije naše, mi gospodarimo lovištem, ne gospodarimo divljači i divljač nije naša, sve do vremena odstrela. Kako možemo biti odgovorni za nešto što nije naše - pita se Ilinić.

Financiraju se sami

Posebno što nisu, kaže, bili u tom trenutku u lovu na sitnu divljač, da bi progon bio ičim izazvan. Lovačko društvo financira se isključivo samo, članarinom koja godišnje iznosi 1.200,00 kuna, od čega 85 posto sredstava ide van za članarinu HLS-u, županijskog LS, za režije, za plaćanje lovnogospodarske osnove, lovozakupa,... a do nedavno i za sufinanciranje police dok nije napravljena jedinstvena polica za cijelu RH. No, i to se, prema nekim naznaka, ukida, dao je nagovijestiti Ilinić. Spreman je, ističe, ako dođe do presude loše po njih, javno pozvati sve sudionike prometa koji osjete duševne boli da pokrenu protiv lovačkih društava tužbu. Što će biti ako se ugase? Odgovara da će lovište vratiti Županiji, a u tom dijelu lovišta bit će vakuum.