ZL: Tko je Leon Lončar?

Leon: Dvadesetogodišnji skladatelj rođen u Rijeci koji je započeo svoj glazbeni put u Zaboku. Srednju glazbenu školu je pohađao u Zagrebu, a trenutno studira kompoziciju u Nizozemskoj. Ljubitelj filma i dobre knjige, ali isto tako druženja i prirode.

 
ZL: Kada si prvi put razvio interes za glazbu, a onda i za komponiranje?

Leon: Još od malih nogu volio sam slušati glazbu i pjevati, no kada sam upisao osnovnu školu i saznao od prijatelja da tu postoji i glazbena škola otišao sam na prijemni te počeo svirati klavir. Od tada je moja ljubav prema glazbi samo rasla. Interesantna stvar je da se interes i ljubav za komponiranjem razvila nedugo nakon što sam krenuo u glazbenu školu. Kada bih svirao kompozicije, žalio bih se profesorici kako mi se ne sviđa neka nota i kako bih ja stavio neku drugu. Također je bilo trenutaka kada bi imao pauzu i počeo bih improvizirati. Srećom, profesorica mi je dala ideju da zapišem neke svoje improvizacije, te sam na javnom satu u prvom razredu osnovne glazbene škole odsvirao vlastitu kompoziciju prvi put.

ZL: Reci nam više o svom glazbenom obrazovanju i mentorskim iskustvima.

Leon: Svoj glazbeni put započeo sam u Osnovnoj glazbenoj školi Ksavera Šandora Gjalskog u Zaboku kao klavirist. E sad, srećom ili ne, promijenio sam čak pet profesora klavira u šest godina, što za dijete nije baš idealna situacija, jer svaki profesor ima svoju viziju i svoj način rada što može zbuniti dijete, no svaki od tih profesora mi je dao drugačiju perspektivu prema sviranju i interpretaciji i jako sam zahvalan da je svaki bio vrlo obziran na situaciju u kojoj sam se nalazio. Kada je došlo pitanje srednjoškolskog obrazovanja, obzirom da sam upisao srednju školu IB u Zagrebu, odabrao sam i Glazbeno učilište Elly Bašić u Zagrebu za nastavak svog glazbenog obrazovanja gdje sam i primljen. Do kraja šestog razreda glazbene škole sam shvatio da me puno više zanima kompozicija od sviranja klavira, te sam se odlučio za smjer teorije u srednjoj glazbenoj školi. Iskustva i obrazovanje u GU Elly Bašić su mi, na neki, način otvorili oči o glazbi. Upisao sam izborni predmet vježbe iz kompozicije, što malo glazbenih škola nudi, te sam imao velike sreće da sam promijenio tri profesora kroz četiri godine. Kompozicija je malo drugačija od sviranja klavira - više perspektiva na zanat donosi veće znanje. No, istaknuo bih nekoliko ljudi koji su imali velik utjecaj: profesor zbora, analize glazbenih oblika, sviranja partitura i notografije je proveo sate i sate razgovarajući i debatirajući samnom o svakoj temi koja me interesirala o glazbi, zatim profesorica solfeggija koja mi je pokazala način na koji mogu analizirati kompozicije te kako najbolje i najlakše vidjeti svaku komponentu; profesorica harmonije i polifonije koja me naučila kritički razmišljati o glazbi te vidjeti povijesnu povezanost svake note u bilo kojoj kompoziciji, profesorica klavira koja me zapravo najviše naučila o samoj glazbi i  prikazala kako je svirati kompozicije velikih kompozitora poput Bacha, Beethovena ili Rachmaninoffa, zapravo privilegija koju glazbenici imaju jer sviranje kompozicija je pogled u sami centar duše kompozitora. Na kraju bih istaknuo Saru Jakopović, profesoricui mentoricu iz kompozicije, koja je provela ogromnu količinu vremena radeći sa mnom jedan na jedan, pregledavajući moje kompozicije, komentirajući kompozicije, prolazeći svaku vrstu kompozicije. Ona mi je stvarno dala ogromnu podršku i gurala me dalje u glazbeni svijet.

 
ZL: Danas studiraš u Nizozemskoj. Kako si se na to odlučio?

Leon: Danas studiram u Maastrichtu na Conservatoriumu Maastricht, Zuyd Hogeschool, četverogodišnji  studij Bch of Music, u klasi Vykintasa Baltakasa. Kod studiranja glazbe nije toliko ni bitno gdje se studira nego tko ti je profesor. Puno je bitnije da vam se profesor svidi (njegov način rada, njegove kompozicije i slično). Zapravo sam tako i završio u Nizozemskoj na studiju kompozicije u klasi Vykintasa čiji me način skladanja i pedagoški rad privukao, odnosno bio je nekako najbolji match. Njegov stil podučavanja koji potiče individualnu kreativnost i slobodu razvoja vlastitog stila bio je prirodni slijed nakon profesorice iz kompozicije u srednjoj glazbenoj školi, čija mi je podrška dala vjetar u leđa. Uspio sam uspješno proći selekciju za odabir studenata u klasi profesora Vykintasa koja je trajala gotovo pet mjeseci i na kraju nas je primljeno dvoje.

ZL: Kakav je bio taj put odlaska, odnosno dolaska? Je li bilo teško napustiti rodni kraj?

Leon: Mislim da svatko tko se seli ima određenu tremu. Naravno da je jako teško otići iz rodnog kraja, jer je apsolutno sve drugačije: novi jezik, nova kultura, drugačiji stil života. No, mogu biti zahvalan na podršci svojih roditelja koji su me na neki način pripremili na selidbu, a i posjetio sam Maastricht i kada sam bio na danima otvorenih vrata. U Maastrichtu ima nekoliko sveučilišta s mnogo opcija za studiranje na engleskom jeziku što ga čini internacionalnim budući da privlači studente i iz Europe, ali i iz SAD-a, Kanade, Japana, Meksika pa su moji prijatelji na fakultetu sa svih strana svijeta, a meni je super biti izložen različitostima.

ZL: Ima li nešto baš specifično za nizozemsku kulturu što te iznenadilo?

Leon: Premda sam čuo o nizozemskoj kulturi vožnje biciklom, zaista me  je najviše šokirala organizacija prometa u Nizozemskoj. Čini mi se da prvo gledaju gdje će biti biciklistička staza, onda gdje će pješaci hodati pa ako ima mjesta onda će napraviti cestu za aute. To se točno vidi u njihovom mentalitetu. Na prvom mjestu im je ljudsko zdravlje, kako fizičko tako i mentalno. Iz Zagorja mi najviše nedostaju druženja uz dobru kavu i zeleni brežuljci.

 
ZL: Je su li zagorski brežuljci inspiracija za komponiranje? U čemu je inače pronalaziš inspiraciju?

Leon: Inspiracija za komponiranje može doći iz doslovce bilo čega, bilo to krajolika, arhitekture, poezije, mog mišljenja o nekoj stvari, događaja koji sam proživio i mnogih drugih stvari. Čak su i druge kompozicije često inspiracija za neku novu.

ZL: Kako izgleda taj proces? Koliku ulogu ima emocija?

Leon: Kompoziciju vidim kao igru. Ono što je prvo to je zapravo okidač inspiracije i on je uvijek emocionalan. Onda dolazi pitanje kako prikazati tu emociju kroz glazbu, a kada je odgovor na to pitanje dovoljno dobar, onda kreće zanat. Kada kažem zanat, to znači planiranje forme kompozicije, skiciranje ideja i odabir izvođačkog sastava. I tu zapravo zanat prestaje. Ono što dalje slijedi jest samo raspoređivanje ideja u vremenu, tj. odabrane forme, za određeni sastav. I to je zapravo i najdulji posao. Ali, meni osobno i najzabavniji jer su opcije beskrajne. Često znam razmišljati o jednom taktu danima ako ne i tjednima, sve dok ne nađem upravo ono što želim. Jako sam sklon tome da ljudima koji pažljivo slušaju ili vide note ostavim poslasticu ili iznenađenje gdje se mogu nasmijati ili začuditi.

ZL: Ima li dana kada si bez inspiracije ili kada se osjećaš ''zaglavljeno''?

Leon: Svaki put kada imam inspiracije započnem novu kompoziciju, jer početi je najteža stvar. Kada je ideja zapisana najčešće pustim tu kompoziciju nekoliko dana, tjedana, mjeseci dok je nisam spreman nastaviti pisati. Zna se dogoditi da određenim danima nemam inspiracije, kao i svi umjetnici, ali kako me jednom mentorica u srednoj školi nazvala 'strojem' jer živim glazbu i nikada ne stajem i ne isključujem glazbu, sretan sam da te faze ne traju dugo. Ima situacija kada samo započinjem i pišem kompozicije do točke ''zaglavljene''  kreativnosti, no to se najčešće odnosi samo na jednu kompoziciju jer ako sam zaglavio kod pisanja jedne, često probam dovršavati neku drugu. Tako da uvijek imam posla i često pišem nekoliko kompozicija u isto vrijeme. Sama činjenica da sam skladao 50 minijatura za klavir, a neke od njih skladam u gotovo sat vremena, govori o tome da mi ne manjka ideja.

ZL: Voliš li eksperimentirati ili ipak voliš određeni stil?

Leon: Iskreno, često skladam u nekom polu romantičnom stilu. Opisao bih to kao modernu glazbu napisanu za klasične instrumente. To bi značilo da aspekte moderne glazbe poput: beat droppa ili rapa pokušavam povezati s klasičnim skladanjem, a s ciljem da klasičnu glazbu približim publici.  Mislim da se to odlično povezuje s pitanjem: Kako prikazati neku emociju kroz glazbu? Ako je emocija apstraktna i glazba će biti, no na primjer napisao sam jednu kompoziciju koja se zove ˝Context?˝ kojom sam htio prikazati kaotično stanje u učionici i tu sam doslovce zapisao riječi koje su ljudi u učionici govorili i dao uputu izvođačima da pokušavaju imitirati glas osobe koja će recitirati te riječi. To bi se na primjer moglo nazvati eksperimentiranjem. Ponosan sam što je  ˝Context?˝ prepoznat i izveden na Muzičkom biennalu Zagreb, 2023.

ZL: Imaš li neke uzore?

Leon: Moj najveći uzor su Beethoven i Mahler, no ima mnogih drugih skladatelja kojim se divim i od kojih učim svakodnevno. No, još bi morao napomenuti Johna Williamsa, filmskog kompozitora koji kroz svoju glazbu nevjerojatno zna kako pojačati emociju u skladbama, a što pokušavam i u mojim kompozicijama.

ZL: Možeš li nam ispričati o nekom posebnom projektu ili kompoziciji na kojoj trenutno radiš?

Leon: Kao što sam prije rekao, mislim da je najposebniji projekt koji sam ikada pisao bio balet, i to sam napisao kao maturalni rad i kao nekakav osvrt na moje cjelokupno srednjoškolsko obrazovanje. U baletu postavljam pitanje važnosti glazbe u današnjem svijetu i je li je zapravo trend fast fashiona doveo do toga da se mnogo odlične glazbe jako brzo zaboravi. Trenutno radim na simfoniji, koncertu za klavir i na jednoj ideji za muzičku dramu.

ZL: Kako se nosiš sa samo-kritikom? Kako procenjuješ kada je tvoje dijelo spremno za izvođenje ili objavljivanje?

Leon: Iskreno smatram da sam ja sam sebi najveći kritičar. Težim doći do stanja kompozicije kada sam ja s njom zadovoljan. Kada smatram da više se nema što prepraviti, onda mogu reći da je kompozicija završena i spremna za izvedbu. No, u glazbenom svijetu, kada se kompozicija naruči ili se piše za ispit, u tom slučaju je kompozicija gotova pet minuta prije nego se treba poslati izvođačima.

ZL: Kako izgleda komunikacija s izvođačima? Imaš li neku anegdotu koju bi podijelio s nama i našim čitateljima?
Leon: Komunikacija s izvođačima je po meni jednako važna kao i sami zanat kompozicije. Prvo što radim je da prokomentiram kompoziciju s izvođačima i pitam pitanja koja su najčešće takva da njima olakšam posao. Kada se dogovorimo oko same interpretacije tada kreću probe na kojima ih je jako bitno usmjeravati prema dogovoru. Često se tijekom proba naiđe na  probleme, no problemi također postoje na izvedbama. Imali smo jedan koncert s mojim gudačkim kvartetom gdje je pozornica bila na otvorenom i bilo dosta vjetrovito taj dan. Zbog vjetra note su počele letjeti, no srećom, violinistica je znala sve napamet tako da izvedba nije stala, ali svi u publici su se lijepo nasmijali.

 

ZL: Kako se glazba aplicira u tvoj svakodnevni život?
Leon: Ja mislim da ja živim glazbu. Svaki dan moram nešto napisati ili barem analizirati neko djelo. Čujem glazbu svugdje, npr. u tramvaju kada se vrata zatvaraju ili na cesti kada netko trubi autom. Imam naviku analizirati svu glazbu, npr. u kafiću kada sjedim sa prijateljima i čujem glazbu na radiju znam izjaviti stvari poput: ˝Ajme promjena tonaliteta!“ ili ˝Ova pjesma je u dvanaest-osminskoj mjeri˝. Naravno to ne znači da ne uživam u glazbi, ali definitivno imam i profesionalni pristup prema njoj.

 
ZL: Kako bi opisao glazbu?

Leon: Kao unutarnji mir.

ZL: A kako gledaš na ulogu klasične muzike u današnjem svijetu? Koje mogućnosti i izazove vidiš?

Leon: Uloga klasične glazbe je puno veća nego što ljudi misle. Sva glazba koja se sluša danas ima elemente klasične glazbe u sebi. Pop, rock, rap, heavy metal, ali i ostali moderni smjerovi glazbe imaju temelje u klasičnoj glazbi. Svaki film i serija ima glazbu, a i ona se najčešće bazira na klasičnoj glazbi. Trube u autima su također specifični tonovi koji se u klasičnoj glazbi upotrebljavaju kao sredstva za nabijanje tenzije, zatim sirene na vozilima policije, hitne i vatrogasaca. Svi ti primjeri imaju korijene u klasičnoj glazbi. Najviše bih se volio okušati u filmskoj glazbi. Ono što bi mi bio najveći izazov je dobiti priliku za pisanje glazbe za film i prenijeti redateljevu ideju. Ipak, kao skladatelju, najvažnije mi je da nekome učinim dan boljim, pa barem na par minuta dok moja glazba svira.

 
ZL: Mladi danas sve više podvrgavaju balkanskom trap rapu čiji su tekstovi dosta upitni. Kako to komentiraš? Što se inače nalazi na tvojoj playlisti?

Leon: Ja iskreno na tekst ne reagiram. U svakoj pjesmi meni je najbitnija sama glazba i kako je ona napisana, tako da tekstove jako često ne slušam. No, jasno mi je da to nije slučaj kod većine ljudi. Ali ako ljudi vole tu glazbu, tko sam ja da im branim da ju slušaju? Slušam i ja neke balkanske trap i rap pjesme na dnevnoj bazi, ali najviše slušam klasičnu glazbu kasnog klasicizma, romantizma i ranog 20. stoljeća, jazz i mjuzikle. No, moram i biti u trendu i biti obrazovan o današnjoj glazbi, tako da i se i na mojoj playlisti može naći stvarno svakakve glazbe.

 
ZL: I na kraju, kakvi su ti planovi za budućnost?

Leon: Prije svega planiram završiti fakultet i steći što više znanja te se povezati s kolegama iz struke koji već rade na nekim projektima duže vrijeme. Ne želim ništa forsirati već nastaviti s pisanjem glazbe koja će naći svoj put do filma, napisati poneki mjuzikl i truditi se svojom glazbom nekome učiniti dan boljim, ljepšim, sretnijim…