Uz 30-tu godišnjicu rada Galerije grada Krapine u ponedjeljak 4. prosinca 2023. u 19,00 sati otvorit će se posljednja izložba u ovoj godini. Akad. slikar - grafičar Jure Kokeza iz Zagreba predstavit će se radovima iz sedam ciklusa nastalih u razdoblju od 1991. – 2023. godine. U prigodnom glazbenom programu nastupit će Lea Lovrenčić uz glazbenu pratnju Darka Berovića.

Na putu za sedam

Radovi Jure Kokeze posjeduju rijetku sadržajnu zgusnutost, izražajnu intenzivnost i izvedbenu rafiniranost. To se podjednako odnosi na njegove grafičke, slikarske i fotografske radove. Kao jedan od najboljih hrvatskih grafičara srednje generacije, on ujedno baštini prepoznatljiv slikarski senzibilitet, ništa manje zastupljen i u mediju svjetlopisa. Zavidna je njegova sposobnost da u okvirima zadanoga polja, u formatima neznatnih dimenzija, razvije odnjegovanu likovnu misao kojom znade pokrenuti raznolike i snažne poticaje u promatrača. Pri tome se ponajmanje oslanja na narativne elemente. Bez obzira radi li se o apstraktnim djelima, ili pak onima koje imaju diskretnu narativnu potku snažnoga simboličkog naboja, Kokeza redovito umije biti dojmljiv i sugestivan pripovjedač koji se služi isključivo likovnim sredstvima. Svaka sastavnica koju rabi – bila ona urez ili mrlja, kromatska faseta ili kontrastna svjetlo-tamna zgoda – posjeduje mjeru smisla što podjednako prožima cio njegov opus. I upravo se ta mjera jasno očituje u prilici retrospektivnoga prikaza njegova dosadašnjega rada. Združena zajedno, njegova djela štoviše očituju i „smisao mjere“ (Danijel Žabčić), simbolički biljeg koji se u svojoj punini može sagledati tek u kontekstu cjeline Kokezina opusa. Pokušajmo u ovih nekoliko redaka predstaviti tu –  na prvi pogled manje vidljivu – vitalnu poveznicu, crvenu nit što povezuje pojedina djela i cjelinu kojoj ona pripadaju.  

Retrospektiva do sada ostvarenoga umjetničkoga djela Jure Kokeze sadrži sedam cjelina. Riječ je o četiri grafičko-pjesničke mape: Modrine (pjesme Zlate Cundeković), Tragovi (pjesme Zvjezdane Jembrih), Prispjeti u dan (pjesme Vojislava Matage) i Oko Ogorja (pjesme Zvjezdane Jembrih). Zatim je tu zaseban grafički ciklus Glasnik i Ikar, slikarsko-grafički ciklus sakralne tematike De profundis, te na koncu fotografski ciklus pod nazivom Flora i fauna. Raščlanjenost njegovoga djela na sedam cjelina posve je arbitrarna činjenica (kao autor u naponu stvaralačke snage Kokeza će zacijelo nastaviti oblikovati nova djela), no ona u ovome slučaju otvara znakovitu interpretativnu mogućnost. Ona priziva simbolički potencijal broja sedam, i to osobito onaj koji se nalazi u biblijskome petoknjižju. Motiv stvaranja svijeta – upravo Stvaranja kao takvoga – znamenovan je brojkom sedam, a u istome se znamenu nalazi i njegovo dovršenje, odnosno ucjelovljenje u vidu obnovljena savršenstva. Drama stvaranja, odjeljivanja svjetla od tame nije samo temeljni arhetip kozmogonijskih mitova, nego je to i središnji znamen grafičke umjetnosti. Crno, bijelo i njihova međuigra u laviranome rasponu sivila vitalni su krvotok grafičke umjetnosti. Kokeza je u tome pogledu upravo arhetipski grafičar, onaj koji se u kozmičkoj juhi prvobitnih tmina snalazi kao riba u vodi. A taj grafici pripadajući karakter on znade prisvojiti s autoritetom autora (s uzorom u vrhunaravnome autoritetu Auctora). Ciklus Modrine priziva predodžbe prvobitne tvari (materia prima) koja će voljom Stvoritelja postupno biti preoblikovana u kozmički poredak. Kaos grafičkoga tvoriva u tim će grafikama biti prometnut u kozmos grafičkoga lista, u uređenu i skladnu likovnu tvorevinu. Ciklus Tragovi predstavlja narednu fazu konsolidacije toga reda, s pripadajućim sferama i ortogonalnim strukturama, a pod-ciklus Glasnik predstavlja njegovu konačno uobličenu predodžbu u vidu predmetne zgotovljenosti, očitovane po monolitnom kamenom objektu, prikazanom u realnome prostoru. Prispjeti u dan cjelina je koja svojim ikoničkim i značenjskim aspektom jasno podcrtava okončanje stvaralačke pustolovine u vidu bujne i raskošne vegetacije, što svoju dnevnu, manifestiranu opstojnost, očituje osobito u žućkastim monokromatskim inačicama.

Biblijska se drama proteže i onkraj stvaranja, uključujući događaj pada, što je slikovno upriličen pod-ciklusom Ikar. Bez obzira radi li se o mitskome Ikaru ili pak o palom anđelu, lik s krilima koji figurira na tim grafičkim listovima „sažimanjem na bit prerasta u znak“ (Zvjezdana Jembrih). To je upravo znakovit trenutak, ne samo u mitskim narativima nego i u Kokezinoj grafici, budući da takav ikonografski zaokret Kokezi omogućuje da svojoj likovnoj i idejnoj viziji podari središnjega protagonista – paloga čovjeka. U trenutku kada u svojim slikarskim djelima bude uprizorio svu dubinu biblijske i kozmičke drame (ciklus De profundis), on će već posve umješno baratati svim dramaturškim vidovima figurativnoga izraza. To će mu umijeće omogućiti da krajnje uvjerljivo prikaže središnji motiv te drame – motiv raspeća Bogo-čovjeka. U akrilima iz toga ciklusa ujedno će iskoristit izražajni i simbolički potencijal boje, koju nikada ne rabi u funkciji opisnosti, nego isključivo kao dramatski izraz. Nadgrobne kamene ploče s drevnim zapisima (Oko Ogorja) predstavljaju pak znamen smrtnoga čovjeka i konca njegove zemaljske pustolovine. Na koncu, Flora i fauna kao završni ciklus Kokezine dosadašnje likovne avanture predstavlja mjesto dramskoga razrješenja. U kontekstu simboličkog potencijala koji smo naznačili, prirodna idila na detaljnim prizorima kukaca i cvijeća priziva edensko ozračje, prvobitni poredak u savršenom suglasju svega stvorenoga. Ili pak priziva konačan povratak u stanje blaženstva, ostvaren žrtvenom transfiguracijom paloga svijeta. Znakovito je da se baš u tome kontekstu Kokeza suzdržao od svih natruha izravnoga likovnog posredništva, bilo da je riječ o rukopisnoj gesti igle ili kista, grafičkoj dijalektici crnoga i bijeloga, ili pak pikturalnoj izražajnosti. Birajući fotografiju kao medij, Kokeza kao da je svoj autorski pečat odlučio zatomiti u korist Auctorova izvornoga rukopisa.

U okvirima zadanih prostornih gabarita morali smo se suzdržati od temeljitijeg prikaza Kokezina stvaralaštva. No već i ovako lapidaran uvid u njegovo djelo omogućuje nam da se osvjedočimo o smisaonoj prožetosti i zaokruženosti svih sastavnica toga opusa. Glasovita krilatica (geštalt psihologije) „cjelina je više od zbira njezinih dijelova“, ovdje zavrjeđuje ne samo spomen nego i prilagodbu. Naime, svaki pojedinačan djelić autorovog opusa već je sam u sebi posve ucjelovljen, te tako nalikuje nagovještaju monografske cjeline. Taj kvalitativni suvišak (koji inače pripada cjelini) razvidan je u svakom zasebnom listu, u svakoj slici, u svakoj fotografiji. A to je sasvim dovoljna potvrda izvornosti Kokezina djela, kao i nedvosmislena potvrda njegove umjetničke vrijednosti. Vrijednosti koju je moguće s užitkom razgledati na autorovoj prvoj monografskoj izložbi. Na njezinim usputnim postajama „na putu za sedam“ (Danijel Dragojević). Jagor Bučan