Luka Žuža, željeznički radnik srpske nacionalnosti iz Ploča, nestao je u svibnju 1992., nakon što ga je usred rata hrvatska Vojna policija odvela iz njegova stana i prebacila u Bosnu i Hercegovinu.

Više od tri desetljeća poslije, Općinski građanski sud u Zagrebu presudio je da je njegov nestanak posljedica nezakonitog i nepravilnog postupanja djelatnika MORH-a te njegovoj supruzi i dvojici sinova dosudio odštetu. 

Ova presuda nije prva u dugotrajnom postupku što ga je obitelj Žuža pokrenula 2006. godine. Još 2013., na prvom stupnju, dobili su spor, ali je Županijski sud tu presudu 2017. preinačio i odbio njihov zahtjev.

Vrhovni sud potom je odbio reviziju, no Ustavni sud je 2023. ukinuo odluke nižih sudova. Predmet je vraćen na ponovno suđenje, koje je sada završilo u korist obitelji. I sada RH ima pravo uložiti žalbu, piše Ana Raić za Index.

Odveli ga iz stana po usmenom nalogu

Sud je utvrdio da su pripadnici Vojne policije 12. svibnja 1992. Luku Žužu odveli iz njegova stana u Pločama. Prema presudi, učinili su to na temelju usmenog naloga Sigurnosno-informativne službe Ministarstva obrane, bez pisane dokumentacije. Dan kasnije, vojni policajci odvezli su ga u Ljubuški, u tadašnji Prihvatni centar. Tamo su ga predali osobama u maskirnim uniformama s oznakama HVO-a.

Sud posebno naglašava da vojni policajci nisu utvrdili kome ga zapravo predaju. Nisu provjerili identitet tih ljudi, njihovu funkciju ni kojoj postrojbi pripadaju. O predaji također nije sastavljena odgovarajuća dokumentacija. Nakon toga, Luki Žuži gubi se svaki trag.

Posmrtni ostaci pronađeni godinama poslije

Žuža je poslije proglašen mrtvim, a kao datum smrti određen je 1. svibnja 1997. godine. Obitelj je tek 2011. dobila informaciju da su u krugu vojarne Božo Šimović u Čapljini pronađena četiri grobna mjesta.

Nakon ekshumacije i DNK analize utvrđeno je da su među pronađenim posmrtnim ostacima i ostaci Luke Žuže. Sud zato zaključuje da je nesporno da je iz Hrvatske odveden živ, a da je stradao u Bosni i Hercegovini. Tijekom postupka utvrđena je odgovornost države.

Naime, sud zaključuje da je do nestanka Luke Žuže došlo zbog "nezakonitog i nepravilnog postupanja djelatnika Ministarstva obrane Republike Hrvatske". U obrazloženju se navodi da je Žuža bio pod ingerencijom Vojne policije te da država nije dokazala da je učinila sve što se razumno moglo očekivati kako bi zaštitila njegov život.

Sud posebno ističe okolnosti pod kojima je odveden. Bio je uhićen bez pisane dokumentacije, na temelju usmenog naloga. Potom je u ratnim okolnostima prevezen u drugu državu, ponovno bez odgovarajuće dokumentacije, i predan nepoznatim ljudima čiji identitet i pripadnost nitko nije provjerio.

Zato sud zaključuje da su pripadnici Vojne policije morali biti svjesni kako u takvim okolnostima postoji ozbiljna opasnost da se osobi predanoj na takav način izgubi svaki trag.

Teret dokazivanja bio je na državi

Sud se pritom pozvao i na praksu Europskog suda za ljudska prava i Ustavnog suda. Ključna je teza da, kada osoba nestane i umre nakon što su je pritvorili predstavnici države, postoji snažna pretpostavka uzročne veze između pritvaranja i smrti. U takvim slučajevima država mora dati uvjerljivo objašnjenje što se s tom osobom dogodilo. U ovom slučaju, prema ocjeni suda, Republika Hrvatska to nije uspjela učiniti.

U postupku je saslušan Mladen Žuža, sin nestalog Luke Žuže. Iz presude proizlazi da je svjedočio kako je iz telefonskog razgovora s Domagojem Franjićem doznao da je njegov otac odvezen u Hercegovinu.

Sud je taj iskaz povezao sa službenim zabilješkama o razgovorima s više osoba koje su imale saznanja o uhićenju i odvođenju Luke Žuže.

Vojni policajac: Civile iz BiH odvodilo se u Ljubuški

Posebno je zanimljiva službena zabilješka o razgovoru s Jozom Ivankovićem, tada natporučnikom Hrvatske vojske.

Prema presudi, Ivanković je naveo da je bilo uobičajeno da se privedene civile koji su bili s područja Bosne i Hercegovine odvodi u Ljubuški, gdje je bila vojna policija, odnosno u zgradu milicije. S druge strane, zarobljene neprijateljske vojnike, prema njegovu iskazu, odvodilo se u Split.

Taj dio iskaza sud navodi kao jedan od dokaza koji potvrđuju kako je Luka Žuža završio u Ljubuškom.

Republika Hrvatska osporavala je tužbeni zahtjev i tvrdila da je nastupila zastara te da se radi o ratnoj šteti. Kod zastare je sud zaključio da se rok može računati tek od trenutka kada je Luka Žuža proglašen mrtvim, a kasniji zahtjev za mirno rješenje spora i podnošenje tužbe prekidali su tijek zastare.

Kod prigovora ratne štete sud je naveo da je država morala dokazati da je šteta nastala u vrijeme i na prostoru odvijanja vojnih borbenih akcija. To, prema presudi, nije dokazala. Sud je supruzi i dvojici sinova dosudio po 43800 eura naknade za duševnu bol zbog smrti bliske osobe. Uz to, Republika Hrvatska mora im platiti i 23871 euro parničnih troškova.