Kad stisne zima, a mraz prodre do kostiju, najradije se skrasimo uz peć ili kamin, u kojima idilično pucketaju drva i leluja plamen, uz centralno, i najčešći način grijanja prostorija, opustimo se u romantičnom sanjarenju i zaboravimo da je jedan od uvjeta da bi drva ili plin pravilno i bezopasno sagorijevali, nužno je imati dimnjake i spojne dijelove čiste, kontrolirane i ispitane.

A to može uraditi jedino kvalificirani dimnjačar. Takvih je, na žalost, u Zagorju samo desetak, a u Hrvatskoj petnaest puta više, što je apsolutno premalo.

Na riječ: dimnjačar, sjetimo se čovjeka u crnom, garava lica, s s čeličnim sajlama i oštrim četkama i štrikom o ramenu poput kaubojskog lasa. A kad ga sretnemo, navodno radi sreće, namah se hvatamo za gumb i zaželimo da nam se to lijepo i dogodi. Ponekad mu o ramenu vise i male ljestvice, da bi mogao dosegnuti otvore viših dimnjaka. Ovog «crnca» mnogi povezuju i sa štednjom, pa ga na starim razglednicama vidimo kako jaše na pajceku. Potonji će svakako negdje na kolinju skončati svoj svinjski život, a dimnjačar spasiti živote mnogih nemarnih ljudi, koji bi se, ako im dimnjačar ne očisti dimnjak, mogli ugušiti u ugljičnom monoksidu ili izgorjeti u požaru.

Vratolomije na krovu

Među tim rijetkim majstorima dimnjačarima je i Ivica Pogačić (49), kojem u ovom obiteljskom poslu pomaže i sin Marko (26), s diplomom Visoke škole za turistički menadžment u Opatiji. - Završio sam trogodišnju dimnjačarsku školu u sastavu Građevinskog centra u Zagrebu, 1977. godine. Nakon stjecanja petogodišnjeg iskustva u Zagrebu, vratio sam se doma u Radakovo. Po onoj: «rađe sam mali gazda, nego veliki sluga», 1982. godine kao samostalni poduzetnik otvorio sam obrt «Dimnjačar», koji spada pod komunalnu djelatnost. Zajedno s kolegom Ivanom Borovšakom podijelili smo napola teritorij bivše klanječke općine. Imenjak mi je sada u mirovini, a ja pokrivam sada cijelo to područje, s koncesijom na 4 do 5 godina, za što moram godišnje plaćati čak 11.000 kuna. Nažalost, naš se teški i odgovorni posao malo cijeni i nemamo nikakve subvencije ili poticaje premda smo deficiratno zanimanje - kaže Markov šef i tata Ivica Pogačić, dok provjerava ispravnost dimnjaka u kotlovnici zgrade bivše Na-me u Kumrovcu gdje smo ih u ponedjeljak ujutro zatekli na njihovom plemenitom zadatku.

Priča nam Ivica kako se, za zagrebačke radne epizode, verao i uz 50-metarske tvorničke dimnjake radi čišćenja, uvlačio u velike kamine, hodao sljemenima krovova kao mjesečar i ponekad znao i okliznuti, ali srećom, uvijek se za nešto uhvatio i izbjegao ono najgore. U Zagrebu je imao beneficirani radni staž, a sada ga nema, kao da više nema opasnosti, a bogme je ima. Ipak, ima i mnogo lijepog u našem pozivu. Stalno smo na terenu, u gibanju, susrećemo i upoznajemo mnoge osobe, pomažemo ljudima u nevolji. Zato sebe u šali zovu «humanitarcima».

- Jednom sam visio na oluku. Nije bilo suviše visoko, ali nije bilo ni za skočiti. Srećom, gazda kuće je brže-bolje našao neku focnu , po kojoj sam se spustio i prizemljio. Od tada sam pažljiviji, a to zacijelo dolazi i s godinama – smješka se Ivica. Kaže da te vratolomnije uspone ka dimnjacima sada prepušta svom sinu, koji je gibak kao mačak. Cilj je, kaže, zadovoljiti potrebe korisnika njihovih usluga. Premda imaju određeno radno vrijeme, ljudi ih zovu u pomoć u svako doba dana i noći. Najteže im pada kada se okupaju, presvuku u čistu odjeću i opuste, a onda dođe glas da gori, najčešće dimnjak, a ponekad i kuća.

Sin šef tati, tata šef sinu

Imaju tradiciju, iskustvo i znanje. Istina, Marko mora još na dodatno školovanje za majstora-dimnjačara, kako bi kao i otac mogao kvalificirano obavljati sve dimnjačarske poslove na održavanju dimnjaka i spojnih dijelova (čišćenje, kontrola, ispitivanje dimnjaka i spojnih dijelova, video snimaka unutrašnjosti dimnjaka i spojnih dijelova, izgradnja i sanacija dimnjaka i spojnih dijelova), ventilacijskih i sličnih uređaja, čišćenje i ispitivanje i popravkci ložišta, gradnja industrijskih i kaljevih peći, kontrola zagađenosti okoliša. Održavanje i čišćenje kuhinjskih odsisnih sustava, kuhinjskih napa, filtara, ventilatora, ventilacijskih kanala i njihovih video snimki.

Nakupilo se Ivici 32 godine radnog staža. Sa sinom već sada dograđuje veliku kuću za seoski turizam. Marko je kvalificirani ugostitelj i on će voditi to turističko-ugostiteljsko gazdinstvo, a tati će, veli u šali, prepustiti ono za što je osposobljen - čišćenje i održavanje svega što je vezano za dimnjačarstvo.

Tak vam je to. Prvo tata šef sinu, a uskoro - obratno! Mada se Ivica tomu, začudo, veseli, pa se često hvata za vlastite gumbe.