Zagorski kirurg, dr. Valentino Lisek, u iduća tri dana obavit će čak 15 operacija! Evo svih detalja

Na Zavodu za abdominalnu kirurgiju Kliničke bolnice Dubrava ovog se tjedna, točnije od 10. do 14. studenoga, održava „Lap hernia week“, tijekom kojeg će se u tri dana obaviti petnaest operacija hernija. Koliko je to velika i važna stvar dovoljno govori podatak da se u redovnim uvjetima i standardnim okolnostima u KB Dubrava u prosjeku obave tek tri takve operacije tjedno, iz razloga što se na njihovom Zavodu za abdominalnu kirurgiju zbrinjava velik broj onkoloških bolesnika.

A ono što je nama posebno zanimljivo jest da je jedan od glavnih organizatora ovog „tjedna hernija“ naš mladi zagorski liječnik, dr. Valentino Lisek iz Belca, specijalist abdominalne kirurgije, koji je, unatoč činjenici da mu je tek 36 godina, već sada poznat kao vrhunski kirurg i stručnjak, zaposlen u KB Dubrava već deset godina.

Dodatno je zanimljivo i to što će dr. Lisek osobno sudjelovati u svih 15 operacija u ta tri dana. – Na nekima ću operirati, a na nekima asistirati, ali da, sudjelovat ću u svima – otkrio nam je mladi zagorski kirurg.

Dominantna tegoba

Inače, što se tiče same hernije, ona je u narodu poznatija pod nazivima „bruh“ ili „kila“, a riječ je o stanju u kojem organ ili tkivo prodire kroz slabije mjesto ili otvor u mišićnom zidu. Najčešće se pojavljuje kao izbočina u trbuhu ili preponama, a glavni simptom je mekana izbočina koja se može povećavati pri naprezanju, kašlju ili dizanju tereta. Hernije se, dakako, ne mogu izliječiti lijekovima, a jedino trajno rješenje je kirurški zahvat.

– S obzirom na to da je hernija dominantna tegoba radno sposobne populacije te da se godišnje na svjetskoj razini dijagnosticira oko 20 milijuna novih slučajeva, želja nam je našim radom promovirati minimalno invazivne metode liječenja te bolesti. Tako ćemo tijekom tri dana ovog tjedna jednu operacijsku salu koristiti isključivo za operacije hernija minimalno invazivnim tehnikama, kojima ćemo podvrgnuti 15 pacijenata – pojašnjava dr. Lisek, dodajući da će se time smanjiti i liste čekanja, koje nisu male, budući da čak 5 do 7 posto muškaraca tijekom života bude podvrgnuto operaciji hernije.

Prednosti laparoskopije

Kad je u pitanju minimalno invazivna kirurgija, odnosno laparoskopija, dr. Lisek ističe da se ona u današnje vrijeme ubrzano razvija na svim poljima, pa tako nudi i mnogobrojne efektivne mogućnosti popravka hernija trbušnog zida.

– Uz općepoznate prednosti laparoskopije u odnosu na otvorenu kiruršku tehniku, kao što su manja trauma organizma, manji ožiljci, niža stopa infekcija, brži oporavak i povratak normalnim aktivnostima te kraći boravak u bolnici, minimalno invazivne operacije hernija jamče i bolju vizualizaciju samog defekta te, najbitnije od svega, bolji rezultat u smislu niže stope recidiva hernija – kaže dr. Lisek, kojem je, inače, područje najvećeg interesa onkološka kirurgija i koji, osim operacija hernija, laparoskopski obavlja i operacije karcinoma debelog crijeva.

Različite vrste operacija

Također, ovaj mladi zagorski specijalist abdominalne kirurgije, s ponosom ističe da na Zavodu za abdominalnu kirurgiju Kliničke bolnice Dubrava bolesnicima pružaju najbolje liječenje u svim segmentima, pa se tako izvode i različite minimalno invazivne operacije svih vrsta hernija trbušnog zida.

– Operacije koje se najčešće izvode su TEP (totalna ekstraperitonealna hernioplastika), TAPP (transabdominalna preperitonealna hernioplastika) te IPOM+ (postavljanje mrežice na trbušnu stijenku uz prešivanje defekta laparoskopskim putem) i LIRA (laparoskopsko postavljanje mrežice na prednju trbušnu stijenku uz prethodnu aponeuroplastiku stražnje ovojnice ravnog trbušnog mišića). TEP i TAPP su metode koje koristimo za popravak preponskih (ingvinalnih) hernija, dok se IPOM+ i LIRA koriste u slučaju ventralnih hernija, i to uglavnom postoperativnih. Odabir metode temelji se na veličini kile, konstituciji pacijenta, veličini defekta, prethodnim operacijama itd. Minimalno invazivne operacije posebno su indicirane kod bolesnika s obostranim preponskim kilama i recidivnim kilama nakon otvorene (klasične) hernioplastike. Navedene operacije u tehničkom se smislu zasnivaju na tome da se, nakon formiranja prostora u određenom dijelu trbušne stijenke i reponiranja hernije, postavi odgovarajuća mrežica u neki od slojeva trbušnog zida – ispričao nam je dr. Lisek, dodajući da je nedostatak ovih metoda duga krivulja učenja za kirurge, a u ponekim slučajevima i sama cijena mrežice.

Planovi za iduću godinu

No, u svakom slučaju, dr. Valentino Lisek ovaj prvi „Hernia week“ u KB Dubrava vidi zapravo kao svojevrsni početak. Naime, kako nam je otkrio, već ima u planu da iduće godine na Tjedan hernije pozove kolege specijaliste abdominalne kirurgije iz čitave Hrvatske kako bi razmjenjivali iskustva te se upoznali s najmodernijim metodama i načinima operacija hernija koje se izvode na Zavodu za abdominalnu kirurgiju u KB Dubrava.

Tko je dr. Lisek

No, tko je zapravo dr. Valentino Lisek i kako je već sada, u svojim tridesetim godinama života, postao priznati stručnjak i jedan od najistaknutijih abdominalnih kirurga u renomiranoj bolnici kakva je Klinička bolnica Dubrava? Ovaj mladi Zagorec iz Belca već „na prvu“ ostavlja dojam sasvim običnog, jednostavnog, pomalo i skromnog, ali „pravog zagorskog muža“.

Osjetili smo to i već kod prvog telefonskog poziva, kad smo ga nazvali ne bismo li pokušali dogovoriti s njime susret i razgovor kako bismo iz prve ruke dobili sve potrebne informacije za ovaj tekst. Dogovor je pao u tridesetak sekundi telefonskog razgovora, a na kavu u Zabok dr. Lisek stigao nam je jednog prijepodneva, izravno iz KB Dubrava, nakon što je odradio gotovo 27 sati dežurstva „u komadu“. Već sama ta činjenica daje naslutiti o kakvom je liječniku, ali i čovjeku riječ.

Izbor specijalizacije

Inače, dr. Lisek Medicinski je fakultet upisao nakon završene gimnazije u Zlataru te je, kao odličan student, po završetku fakulteta odradio pripravnički staž u Kliničkom bolničkom centru Sestre milosrdnice, nakon čega je položio državni ispit te stekao uvjete za prijavu na natječaj koji je Klinička bolnica Dubrava raspisala za specijalizaciju iz abdominalne kirurgije. Naravno, kao što je poznato, odmah na tom prvom natječaju na koji se javio, dr. Lisek je primljen te je postao specijalizant u KB Dubrava.

Nas je, s obzirom na to da se radi o bolnici poznatoj po visokom standardu kvalitete i stručnosti, zanimalo jesu li kod odabira specijalizanata na natječaju traženi neki posebni uvjeti i postoje li stroži kriteriji. – Ne. Kriteriji nisu bili stroži, jer kriteriji i uvjeti moraju biti jednaki u svim zdravstvenim ustanovama. No, naravno da je uvijek interes pristupnika za takve bolnice veći i uvijek je veći broj prijava na natječaj. Tako da je možda iz tog razloga malo teže dobiti specijalizaciju u KB Dubrava, jer se na njihove natječaje za specijalizacije prijavljuje velik broj mladih liječnika. Međutim, ja sam bio odličan student, završio sam Medicinski fakultet s odličnim uspjehom, a to je isto bio jedan od kriterija koji se boduje na natječaju – odgovorio nam je dr. Lisek.

„Volim pomagati“

Kako nam je priznao, medicina nije bila njegov „dječački san“. Kao i mnogi drugi, kaže, do četvrtog razreda gimnazije nije ni znao koji bi fakultet upisao.

 – Uvijek sam volio prirodne znanosti, a volio sam i pomagati. Tako da sam se dvoumio između veterine i medicine jer, velim, to „pomaganje“ bio je glavni kriterij kojim sam se vodio prilikom odabira fakulteta. No, na kraju je odluka pala na medicinu. Što se tiče specijalizacije kirurgije, na nju sam se odlučio već na petoj godini fakulteta, kad je u kurikulumu i predmet kirurgija. I naravno da mi nije ni na kraj pameti omalovažavati bilo čiju struku – čak naprotiv, cijenim sve ljude i svačiju struku, a posebno kolege liječnike – ali oduvijek sam smatrao da su abdominalni kirurzi najbolji liječnici. Razlog tom mom mišljenju leži u tome što abdominalni kirurzi, osim što moraju naučiti operirati i utrošiti ogromnu količinu vremena i truda da se nauče svom kirurškom poslu, moraju znati i jako puno medicine. Moraju znati gotovo svu dijagnostiku jer, prilikom donošenja odluke o operaciji, moraju znati ocijeniti je li dijagnostika napravljena kako spada, jesu li iscrpljene sve mogućnosti dijagnostike ili možda još nešto nedostaje. Isto tako, moraju biti dobro upoznati i znati sve o drugim metodama liječenja prije nego što kirurgija nastupi, jer kirurgija uvijek dolazi zadnja. I uvijek morate znati može li se nešto još kod pacijenta tretirati određenim terapijama ili lijekovima prije nego se odluči da pacijenta treba operirati. A onda, uz sve to što morate znati, morate i kvalitetno odraditi operaciju te postoperativno pratiti bolesnika dok ne ode doma iz bolnice. Tako da sam sve to smatrao velikim izazovom i to me privuklo da postanem specijalist abdominalne kirurgije – iskreno nam je ispričao dr. Lisek.

Briga za pacijente

Tijekom našeg podužeg razgovora, jedna od glavnih stvari koju smo primijetili kod dr. Liseka jest velika strast s kojom priča o svom poslu. U jednom trenutku konstatirali smo i rekli mu da nam se čini kako on svakog svog pacijenta nakon posla „nosi doma“, na što je dr. Valentino odmah odgovorio potvrdno.

– Naravno da ga nosite doma. I kad ste doma, razmišljate kakav mu je dren, što ima na drenu, kakvi su mu nalazi, što će vas dočekati sutra kad dođete na posao, koliko ima leukocita, koliki će biti kalij, koliko mu trebaš dati koje otopine, što on smije jesti, ako uopće smije, što mu u tom slučaju moraš dodati na venu ako mu nešto nedostaje… Tako da je to jedna vrlo kompleksna disciplina i moraš vladati širokim medicinskim znanjem da bi bio dobar abdominalni kirurg. To zapravo nije ni posao – to je poziv. I naravno da onda svoje pacijente, kako ste vi to rekli, „nosiš doma“, pogotovo one teže pacijente. Ali to je normalno. Jer ako nemaš u sebi usađenu tu brigu za pacijente, nećeš moći biti dobar kirurg – odgovara dr. Lisek.

Gubitak pacijenta

Kad nam je već s takvom strašću i puno emocija pričao o svom liječničkom pozivu i brizi koju nosi za svakog pacijenta, nekako se samo od sebe nametnulo pitanje kako se nosi sa smrću pacijenta kojem je operacijom pokušao spasiti život.

– Kad vam pacijent umre, uvijek se pitate „jesam li mogao još nešto učiniti?“. No, ono što vidim na sebi, a što čujem i od drugih kolega, s godinama se nekako naučite nositi s time, a pogotovo vam je to lakše kad ste sami sa sobom na čisto da ste napravili apsolutno sve kako treba, da ste dali sve od sebe. Nažalost, ne možemo svakog spasiti, ne možemo svakog izliječiti. Ljudi oduvijek umiru i uvijek će umirati. To je, nažalost, tako. Na nama je da napravimo sve kako treba, po najvišim standardima medicinske struke, savjesno i odgovorno – i kad tako radiš, onda sam sebi, u slučaju smrti pacijenta, jednostavno nemaš što zamjeriti – otvoreno nam govori dr. Valentino Lisek.

Spašavanje života

Inače, kako nam je otkrio, bez obzira na to što radi u zagrebačkoj KB Dubrava, i dalje živi u svom rodnom Belcu, odakle putuje na posao. Ima djevojku s kojom, kaže, planira i brak, a koja također radi u zdravstvenom sustavu, pa ima razumijevanja za njegov posao i dugotrajna izbivanja od kuće.

 – To je jako bitno – da imate pored sebe osobu koja shvaća da je to moj životni poziv, da je to takav posao, da se od toga ne može pobjeći i da će to tako biti i u budućnosti. I s vremenom, kako ste stariji, iskusniji kirurg i kako podižete ljestvicu, u principu imate sve teže i teže slučajeve. Tako da se zna dogoditi da dođem s posla iz Zagreba doma u Belec pa da već za sat vremena moram odmah natrag jer je trebalo hitno intervenirati kod pacijenta kojem, na primjer, iz drena ide krv. I tad nije bitno jesam li doma u Belcu, jesam li negdje u kazalištu ili na wellnessu… Ako me kolega nazove da me pacijent kojeg sam ja operirao treba – to se ne pita. Sjedam u auto i krećem za Zagreb. To je poziv koji sam odabrao, poziv koji živim i pacijenti su mi na prvom mjestu. Nema veće sreće i zadovoljstva, nema većeg ispunjenja nego kad nekome, pogotovo onome od kojih su neki već odustali, spasite život. Evo… i sad dok vam pričam o tome, sav sam se naježio – rekao nam je dr. Valentino Lisek, pokazujući nam podlakticu na kojoj su mu se dlake nakostriješile na sam spomen „spašavanja života pacijenata“.