Zagorec Žarko do zadnjeg je dana branio Vukovar: 96 sati ranjen se puzeći izvlačio iz okruženja

Tri, devet, devet, jedan, devet, šest! To je broj kojeg Žarko Fruk (57), hrvatski branitelj i dragovoljac Domovinskog rata, da ga usred noći probudite i pitate, izgovara u dahu i kojeg nikad neće zaboraviti. Serijski je to broj jurišne puške Zastava M70, koja se u nekadašnjoj Jugoslaviji proizvodila kao „kopija“ popularnog ruskog Kalašnjikova AK-47, a s kojom je taj Zagorec, porijeklom iz Popovca kod Krapine, tada kao 23-godišnjak, do posljednjeg dana, točnije do 17. studenoga 1991. godine, branio Vukovar.

O herojstvu
Za mnoge Zagorce dio njegove ratne priče itekako je poznat, budući da je riječ o aktualnom predsjedniku HVIDRA-e Zabok, koji je već ranije, u ovim danima u godini kad se s posebnim pijetetom sjećamo žrtava Vukovara i Škabrnje, znao podijeliti s javnošću dio svojih ratnih „vukovarskih iskustava“, među kojima je posebno upečatljiva „kalvarija“ koju je prošao nakon pada Vukovara i, srećom, preživio, za razliku od brojnih njegovih suboraca, ali i mnoštva civila.

– Ima ljudi koji, kad čuju da sam do zadnjega branio Vukovar, smatraju da sam ja neki heroj ili tako nešto. Ali to nije tako. Ja sam bio samo jedan mali kotačić vojne obrane, koji je kao vojnik slušao zapovijedi i dao svoj mali doprinos u obrani naše domovine. Nisam ja bio tamo kao neki Rambo. Uostalom, nisu bili niti moji suborci. A kamoli da sam nekakav heroj. Ne smatram se herojem. Heroji su oni koji su poginuli – sasvim staloženo, mirno, ali odlučno nam govori Žarko, dok bezuspješno pokušavamo iz njega izvući neku do sad prešućivanu priču, koju bismo prigodno istaknuli uz ovogodišnju 34. obljetnicu pada Grada Heroja.

„Samo mali kotačić“

No, skromnost i stav „bez puno pompe“ je ono što smo od Žarka i očekivali, budući da je riječ o čovjeku kojeg, unatoč njegovu ratnom putu vrijednom dubokog poštovanja, nikad nećete čuti kako negdje na kavi ili na nekom druženju priča o ratu i svojoj ulozi u njemu. „Bio sam samo mali kotačić“ stav je koji taj nekadašnji (sada umirovljeni) pripadnik 1. gardijske brigade „Tigrovi“ ne govori samo nama u razgovoru za Zagorje.com, već ga se i „čvrsto drži“ u svojoj svakodnevnici, među svojom obitelji, susjedima i prijateljima u Svetom Križu Začretju, gdje živi sada već dugi niz godina.

Put za Vukovar

Inače, Žarko je 1988. godine odslužio tadašnju JNA, potom se zaposlio u današnjem Vetropacku u Humu na Sutli, da bi se krajem 1990. godine prijavio u policiju, gdje je prošao i posebnu obuku, a onda 5. kolovoza 1991. postao i pripadnik tadašnjeg 4. bataljuna, kasnije 4. bojne 1. gardijske brigade „Tigrovi“. Njegov „bataljun“ bio je smješten u Kumrovcu, gdje su također prolazili obuku, a nakon jedne akcije u naselju Pecki, mjestu na području Općine Topusko, iz vojarne u Petruševcu, gdje su bili smješteni, Žarko i njegovih 18 suboraca krenuli su za Vukovar.

– Dobili smo zapovijed i krenuli smo 30. rujna 1991. godine za Vukovar. Nas 19 iz 4. bojne 1. gardijske brigade „Tigrovi“. Išli smo autobusom, još su vozili tadašnji Zagrebački transporti. Išli smo po Podravskoj magistrali, a autobus je vozio jedan stariji čovjek po imenu Joža. Pored sebe je imao kalašnjikov. I stigli smo do Bjelovara, a tamo nas zaustavi policajac i veli: „Dečki, ne možete dalje zbog snajperista.“ A veli njemu šofer Joža: „Pa jel’ ti vidiš koga ja vozim“ – priča nam Žarko sada, 34 godine kasnije, uz smijeh.

Bijele majice

Autobusom su, kaže, namjerno krenuli po danu i to oko podneva, da izgleda kao da autobus vozi „neke putnike koji nekud putuju“. – Mi smo jedva našli majice, da se izvana ne vidi da smo u odorama. Dolje smo imali maskirne hlače, ali gore samo majice s kratkim rukavima. Ali jedino što smo našli bile su bijele majice. I sad si zamislite, ide autobus i unutra 19 mladih muškaraca, samo trojica su bila starija od 30 godina, a ja sam s 23 godine bio među starijima. I još k tome, ne samo da je u autobusu bilo samo 19 mladih muškaraca, nego je baš svih 19 putnika imalo bijele majice. Uopće nije bilo čudno ni sumnjivo – uz glasan smijeh prisjeća se Žarko svog odlaska u Vukovar.

„Sve se zatvorilo“

No, kako priča ide dalje, Žarko postaje ozbiljniji tijekom našeg razgovora, što je bilo i za očekivati, jer su tada prestale „mladenačke anegdote“ kojih se danas može prisjećati uz smijeh, a kojih je bilo samo do dolaska u Bogdanovce, kamo su stigli oko ponoći. Tamo su čekali vodiča i pješice krenuli poznatim Kukuruznim putem prema gradu. U ranim jutarnjim satima 1. listopada ušli su u Vukovar, kod Vupikova silosa na Dunavu, napravili su smjenu braniteljima, koji su potom uspjeli izaći iz Vukovara, a tog poslijepodneva, kaže Žarko, „sve se zatvorilo“.

– Taj dan su pali Marinci i Kukuruzni put i zatvorilo se sve. Ostali smo u okruženju. Na kraju cijele priče, nakon pada Vukovara, od nas 19, trojica smo došli na nogama van, a svi smo bili ranjeni – govori nam Žarko, koji je prvi put ranjen od detonacije neke minobacačke granate, a drugi put prilikom proboja iz grada, kad je njegov suborac slučajno „zakačio“ jednu neprijateljsku „zamku“ s bombom.

„Htjeli smo ići“

Jedno od digresijskih pitanja koje smo u tom trenutku postavili Žarku bilo je i jesu li slutili, kad su krenuli prema Vukovaru, da će ostati u okruženju i je li ga zbog toga bilo strah.

– Nismo ni slutili da će već drugi dan biti sve zatvoreno i da ćemo biti u okruženju, ali iskreno, nitko od nas o tome nije niti razmišljao. Dobili smo zapovijed i išli smo. Čak štoviše, da budem potpuno iskren, mi smo čak i forsirali da idemo. Htjeli smo ići u obranu Vukovara. A što se straha tiče, nije ga bilo. Jednostavno, to je takvo stanje da uopće o tome ne razmišljaš. Došao si, znaš kamo si došao i zašto si došao. I to je to. Danas ima tih priča, kao, mi smo već tad bili profesionalni vojnici, gardijska brigada, Tigrovi… Ali nitko od nas tada nije tako razmišljao, odnosno doživljavao da smo mi neki profesionalni vojnici, kao, recimo, Legija stranaca ili britanski SAS. Nitko o tome nije razmišljao. Znaš da si tu i tu si. Mislim, kaj bih ja sad govoril o nekakvom ekstra domoljublju i slično. Da se razumijemo i da netko ne bi krivo shvatio, naravno da smo mi osjećali domoljublje i nismo ni u jednom trenutku dvojili da nam je dužnost i obaveza braniti našu domovinu. To smo osjećali duboko u sebi i to se podrazumijevalo. Ali, velim, bili smo jako mladi i drugačije smo sve to doživljavali. Nismo tada to doživljavali kao da radimo nešto posebno, nego ono što se podrazumijeva, ono što nam je svima dužnost. Uostalom, ja na to i danas tako gledam – govori nam samozatajni Žarko.

Osjećaj bespomoćnosti

Ipak, iz njegove priče da se zaključiti da branitelji Vukovara, koje su Žarko i njegovih 18 suboraca zatekli kad su stigli u grad, nisu dijelili njihovo mišljenje.

– Oni tamo, kad smo mi došli, kao da su mislili da je svaki od nas neki Rambo. Smatrali su da smo mi puno bolje obučeni vojnici nego ostali, pa su nas razbacali posvuda po gradu, a ja sam završio na Sajmištu. Ispočetka je još bilo donekle dobro, dok su nas napadali pješadijom. To su naši dečki rješavali. Ali kad su počeli s teškom artiljerijom, topništvom i tenkovima, nismo si mogli pomoći. Tisuće granata padale su svaki dan, već smo po zvuku znali kamo će koja pasti. I onda kad oni tuku s teškom artiljerijom, a ti si tamo samo s kalašnjikovom i par okvira municije, osjetiš tu bespomoćnost i pukneš. Jednostavno, postaneš svjestan da ne možeš ništa s kalašnjikovom protiv takve artiljerijske sile i to te ubija. No, bilo je kako je bilo. Nismo si mogli pomoći. Kad je u studenom pao Lužac, postalo je još gore. Hrane je bilo malo, pitali smo se svaki dan je li stigla ili nije. Zadnjih mjesec dana jeli smo ono što smo nalazili po kućama. Nismo imali zimske jakne, samo lagane jesenske. Spavalo se po kućama, malo straže, malo odmora, ali zapravo odmora nije ni bilo – priča nam Žarko o teškim, zadnjim tjednima obrane Vukovara.

Predaja nije bila opcija

Uz sve fizičke napade, vođen je i psihološki rat.

– Posljednja dva tjedna, svakih pola sata prolazio bi transporter JNA s razglasom. Govorili su: „Predajte se nama, Jugoslavenskoj narodnoj armiji, da si spasite živote. Mi ćemo vam spasiti živote jer više ne možemo obuzdati četnike. Ako se nama ne predate, četnici vas neće poštedjeti.“ Ali onda su već za pola sata promijenili priču i govorili nam na razglas da su nas Tuđman i Hrvatska izdali, psovali su nam majku ustašku, prijetili da će djecu poklati, žene nabiti na kolac, a nas muške silovati. I to slušaš svaki dan. I zbog svega toga, kad je postalo jasno da je gotovo, da nećemo uspjeti obraniti grad, predaja jednostavno nije bila opcija. Jer mogli smo se ili predati, ili krenuti u proboj iz okruženja, ali, velim, nakon svega toga predaja jednostavno nije bila opcija. Nismo ni pomišljali na predaju – objašnjava nam Žarko tešku situaciju u kojoj su se našli branitelji Vukovara, ali i brojni civili koji su bili u gradu.

Proboj kroz kukuruz

Na koncu, kad je 17. studenoga pala „crta“ na rijeci Vuki, došlo je do točke bez povratka. Pala je konačna odluka da se tijekom noći sa 17. na 18. studenoga 1991. godine krene u proboj iz okruženja. Žarko priznaje da ni sam nije siguran koliko je branitelja i civila te noći krenulo u proboj, ali je siguran da ih je bilo više od dvije stotine.

– Bog nas je te večeri nagradio laganom kišom, taman onako kako nam je trebalo. Nije bila prejaka, ali je bila dovoljna da neprijatelj nije bio aktivan. Pušku smo držali iznad glave i prelazili rijeku gazeći vodu duboku do ramena. Bilo je hladno, mi mokri, promrzli, a rijeka ledena. No, krenuli smo, dakle, te noći s nedjelje na ponedjeljak tzv. Kukuruznim putem. U ponedjeljak po danu nismo se smjeli kretati jer je kukuruz, visok dva i pol metra, bio doslovno uz liniju srpskih tenkova. Da smo samo malo progovorili, gotovi smo. Uglavnom, ljudi su se raspršili, a kad smo se u utorak ujutro prebrojili, u našoj grupi nas je bilo 44. E onda smo naletjeli na zasjedu. Počeli su pucati po nama, meci fijuču, geleri lete, ljudi padaju, neki viču da se predaju, neki bježe, a ti ne znaš što da radiš – prisjeća se Žarko drame koja ih je snašla.

Povratak i sretan kraj

Žarko je tada opet ranjen, ali je uspio puzati dalje.

– Ne znam ni danas kuda sam hodao i puzao. Malo po malo ideš tamo gdje se ne puca. Na kraju sam ostao sam. I tako cijeli utorak, pa noć, pa srijeda, pa noć na četvrtak. Dakle, četiri dana i tri noći sam hodao i puzao. Ne znaš ni jesi li živ više. Nisam jeo ništa. Bio sam u takvom stanju svijesti da sam jednostavno otupio. Ne razmišljaš. Samo ideš dalje. U četvrtak ujutro ugledao sam prugu. Bila je to pruga Vinkovci – Mirkovci. Ali ja u tom trenu više nisam znao jel’ trebam ići lijevo ili desno. I krenuo sam lijevo uz prugu. No, to je bilo pogrešan smjer. Krenuo sam prema Mirkovcima, koji su držali Srbi. Tada nisam znao da idem u krivom smjeru, ali shvatio sam kad sam došao do ogromnog kratera. Naime, naši su bili poslali lokomotivu s eksplozivom koji je trebao eksplodirati u Mirkovcima, no nešto su se preračunali i eksplodiralo je prije. I tu je nastao krater i prema njemu sam shvatio da se približavam Mirkovcima. Onda sam se okrenuo i krenuo nazad prema Vinkovcima. I u jednom trenutku zaustavili su me pripadnici HOS-a. Na kraju je ispala sretna okolnost što sam ostao sam. Da nas je bilo više, HOS-ovci bi vjerojatno pucali po nama. Ovako su me uhvatili i spasili. Nahranili su me, sanirali mi rane i odveli u prihvatni centar u Vinkovce. Tamo sam se nakon 58 dana prvi put otuširao i obrijao. Ne možeš vjerovati kako se čovjek tada osjeća. Nikad neću zaboraviti pod od drvenih letvi koji je bio u tuš kabini. Ne znam koliko dugo sam bio pod tušem, ali znam da je žena koja je radila u prihvatnom centru nekoliko puta dolazila da provjeri jesam li dobro. Na kraju sam sjeo na taj drveni pod u tuš kabini i tražio da mi daju jednu cigaretu da si unutra zapušim – ispričao nam je Žarko koji je iz Vinkovaca tada poslan u Đakovo, a onda u Zagreb.

U noći 21./22. studenoga javio se u bazu u Petruševcu, gdje je dobio deset dana bolovanja. Žarko Fruk tada je stigao kući u Zagorje. No, nakon deset dana bolovanja, odnosno „poštede“, vratio se u postrojbu i ponovno otišao na bojište. Po raznim bojištima proveo je cijeli Domovinski rat, a umirovio se tek 1. prosinca 1996. godine.

Ipak, na kraju, što god Žarko i njemu slični govorili, mi se s jednim nikako ne možemo složiti. Naime, htio to Žarko ili ne - ne bi Vukovar bio Grad Heroj da ga nisu branili heroji. Bez obzira jesu li na kraju poginuli, nestali ili srećom, poput Žarka, uspjeli preživjeti.