Umrla je Ksenija Urličić

Hrvatska je ostala bez Ksenije Urličić, poznate televizijske urednice i voditeljice, često nazivane "Čeličnom damom" malih ekrana. Napustila nas je dva mjeseca prije 87. rođendana, nedugo nakon što se oprostila od supruga, inženjera Ivice Urličića, piše Jutarnji list.

„Moj suprug Ivo, kojeg su svi na televiziji zvali Ico, bio je moj stalni životni korektiv. Njegova smirenost, staloženost i strpljivost bili su odraz njegove tehničke inteligencije. Fokusiran na visoku TV-tehnologiju, bio je daleko od svjetla reflektora. Godinama je radio u inozemstvu, uključujući pet godina u Kamerunu za Ujedinjene narode te neko vrijeme u Ruandi. Zahvaljujući njemu, shvatila sam značenje naslova ‘Moja Afrika‘. Ico je bio prizemljen čovjek, izuzetno koristan nekome poput mene, sklone zanosima i lebdenju u oblacima. Branko Puharić, bivši direktor HRT-a, jednom je prilikom izjavio za Miroslava Lilića i mene: ‘Da nema Ice i Pupe (Lilićeve supruge, također inženjerke), Kseniji i Miru bi trebalo odrediti skrbnika‘”, ispričala je Ksenija za Miss7, prisjećajući se susreta sa svojim životnim suputnikom na početku televizijske karijere.

Godine 1966., dok je radila kao najavljivačica, mnogi su joj se udvarali, no nju je privukao mladi, naočiti inženjer, ozbiljan i posve nezainteresiran za sve osim tehnike.

„Bio je šef studija ‘C‘ u Radničkom domu. Privukao me, pa sam često, nakon svoje smjene, odlazila gledati snimanja. Sjetila sam se da mi se pokvario tranzistor i zamolila ga da mi ga popravi. Tako je sve počelo, a trebalo mu je neko vrijeme da shvati moje prave namjere, pa me odvezao kući nakon što sam namjerno propustila sve službene kombije. Mislim da je presudno bilo mnoštvo žica koje su ispale iz tranzistora, a koje je on s lakoćom popravio”, ispričala je Splićanka koja se s tri godine preselila u Zagreb. Bila je najmlađe dijete u obitelji, s dva starija brata, Zlatkom i Žarkom, te sestrom Majom. Njezin brat Žarko Domljan bio je prvi predsjednik Sabora.

„Često kažem da su moja braća u obitelji bili zaslužni za diplomaciju, koja meni, priznajem, nikada nije bila jača strana”, rekla nam je Ksenija, s osmijehom potvrđujući priču kako je kao djevojčica, tijekom ljetovanja u Imotskom, kamenom pogodila u glavu svog budućeg šefa, Antuna Vrdoljaka.

„Bila su to dječja posla, ali i dokaz da se ni kao djevojčica nisam dala zezati”, rekla je Ksenija, koja je kao tinejdžerica gotovo postala glumica.

„Kao petnaestogodišnjakinja sam prošla audiciju za film ‘Mala Jole‘ Nikše Fulgosija. Mislim da sam ulogu dobila jer sam izvrsno plivala i skakala u vodu, što je bilo ključno za priču o Jolandi Gruber, prvoj ženi pomorskome kapetanu. Gluma mi se iskreno nije previše sviđala. Snimanje na brodu, treninzi, škola na daljinu uz profesore latinskog i matematike, satovi glume, učenje scenarija, odvojenost od obitelji, naporno šminkanje... Sve mi je bilo traumatično i odbojno, tako da se na audiciju za sljedeći film nisam ni javila. No, taj moj glumački pokušaj kasnije me doveo do televizijskih kamera. Ivan Hetrich, asistent režije na filmu, ponudio mi je da se prijavim na audiciju za TV-najavljivačice. I tako sam, u prvoj godini studija romanistike, počela zarađivati studentski džeparac”, ispričala je Ksenija, pripadnica zlatne generacije televizijskih zvijezda, uz Jasminu Nikić, Helgu Vlahović, Vesnu Spinčić-Prelog, Željka Fattorija.

„Sve smo se razvijale zajedno s novim medijem koji je bio vrlo atraktivan. Svakodnevno smo ulazile u domove ljudi. Zajedno smo prešle granicu iz crno-bijele u sliku u boji i ostale smo u neizbrisivom kolektivnom sjećanju. Osobno sam prošla sve faze televizijskog posla, korak po korak. Od najavljivačice, spikerice, urednice manjih informativnih emisija... Puno sam radila i kao prevoditeljica filmova jer moja je struka lingvistika i uvijek sam sanjala o tome da ću biti prevoditeljica. Međutim, ovo je bila, čini mi se, linija manjeg otpora, tim više što sam imala uspjeha i talenta za taj posao. Radila sam puno i kao radijska voditeljica, sve do urednice Zabavnog programa, što je bila kruna moje karijere. Na televiziju sam došla s 19 godina. Davne 1959. vodila sam Opatijski festival po republičkom ključu. Uz mene su bili Mića Orlović i Helena Koder iz Ljubljane. Uz rad sam diplomirala romanistiku, postala supruga, majka, i ta televizija isprepliće se u mojem životu u svakom segmentu, pa mogu bez patetike reći da je dio mog života”, ispričala je čelična dama.

„Znam za taj nadimak. I, ako je on sinonim za rad, red i disciplinu, nemam ništa protiv njega. No, taj moj ‘čelik‘ na površinu bi izbijao samo zbog dobrobiti projekata, zbog čega sam znala biti oštra, pa i neugodna. No, s druge strane, ‘moje vrijeme‘ je bilo vrijeme procvata Zabavnog programa HTV-a. Nakon dugog i bogatog televizijskog iskustva, našla sam se na ‘svom terenu‘. Intimno sam bila ispunjena zanosom, domoljubljem i entuzijazmom. Bila sam ponosna što mi je povjeren taj iznimno osjetljiv zadatak u teškim vremenima Domovinskog rata. Okupila sam sjajnu ekipu i krenuli smo naglo, bez stajanja. Snažno, prepuni ideja i ratu unatoč. Vodila sam ekipu gotovo vojničkom disciplinom. Kod mene se na probe uoči snimanja dolazilo obavezno, bez ‘par minuta kašnjenja‘, pod punom šminkom i u scenskoj odjeći. I, da, istina je da sam jednu našu jako popularnu pjevačicu potjerala s probe na koju je došla bez frizure, s viklerima u kosi... Nadalje, naši projekti ‘uživo‘ završavali su s odmakom od minus ili plus pet minuta od predviđenog vremena. Bila sam okružena iznimno talentiranim zaljubljenicima u posao, kao što sam bila i sama. Naš se uspjeh krio u postojanosti zajedničkih želja, u našoj upornosti”, isticala je žena koja je ‘stvorila‘ mnoge voditeljske zvijezde: Mirnu Berend, Vlatku Pokos, Danielu Trbović, Mirka Fodora, Ljudevita Grgurića, Joška Lokasa... Osmislila je Ksenija i mnoge projekte Zabavnog programa među kojima se ističu ‘Dora‘, ‘Sedma noć‘, ‘Bravo‘, ‘Kruške i jabuke‘, ‘Jel‘ me netko tražio‘...

„Zabava je za mene bila ozbiljan posao, tako sam joj i pristupala”, naglašavala je Ksenija, čije projekte kritika baš i nije hvalila, ali ih je zato publika voljela.

„Za publiku smo ih i radili”, govorila je televizijska legenda koja je zaslužna za pregršt televizijske zabave u devedesetima, godinama kada su se na HTV-u prenosili spektakularni izbori za Miss Hrvatske na kojima su pobjeđivale Fani Čapalija, Branka Bebić, Anica Martinović... Godine su to kada je oformljena Dora, nacionalni izbor za pjesmu Eurovizije (kojem je upravo Ksenija dala ime)... Mislilo se tada i na mlađe, koji su imali svoj Hit depo, emisiju što su je vodili Daniela Trbović i Hamed Bangoura, kao i na najmlađe koji su uživali u Turbo limach showu Siniše Cmrka koji je startao 1992. i prikazivao se desetak godina... Ipak, od svih tih sadržaja publika možda najviše pamti show ‘Sedma noć‘, koji je na HRT-u prikazivan od 1992. do 1995. godine. Emisiju su vodili Ljudevit Grgurić Grga, Mirko Fodor, Vlatka Pokos, a u ulozi voditeljica pojavile su se i Daniela Trbović i Ksenija Urličić, koja je bila urednica emisije što ju je sama osmislila.

„U vrijeme emitiranja ‘Sedme noći‘ ulice su bile prazne. Bez obzira na to što HRT tada nije imao konkurenciju komercijalnih televizija, to puno govori o popularnosti showa kojeg smo Grga i ja radili sami: od početne ideje, špice, glazbe, scenarija...”, prisjeća se Ksenija, koja otkriva kako je nastalo ime emisije u kojoj su nastupale najveće glazbene zvijezde poput Miše Kovača, Dina Dvornika, Olivera, Doris, Prljavog kazališta...

„Rekla sam svom šefu Miri Liliću da me cijeli život prati sedmica i htjela sam da emisija u imenu ima broj ili riječ sedam. Osim toga, i Grga i ja u imenu i prezimenu imamo sedam slova, a kako sam ja i rođena sedmog u mjesecu, znala sam da to mora uspjeti, da svi moramo biti u sedmom nebu kad budemo gledali taj show s kojim smo, kao s prvom emisijom ratne 1992. godine, izašli iz televizijskog studija na stadion NK Osijek. Bili smo na 700 metara od neprijateljskih položaja, ali u nama nije bilo ni najmanje straha”, kaže žena koju su zvali ‘mama Dore‘. S pravom. Upravo je ona utemeljila naš najprestižniji festival - domaći izbor za Eurosong, a ime mu je dala po Dori Pejačević.

Kako je zapravo nastala Dora koju je Ksenija skoro nazvala Tonka?

„Zašto Tonka, odnosno Dora? Htjela sam da to natjecanje nosi ime po pjesmi našeg jedinog eurovizijskog pobjednika Rajka Dujmića, koji je napisao predivnu skladbu ‘Tonka, reci cvrčak‘. Međutim, prevagnulo je ipak Dora. Učinilo mi se to ‘punijim‘ imenom. Uz to, nije to ni regionalno, nego svehrvatsko ime koje je uz to prisutno u literaturi, recimo u ‘Zlatarevu zlatu‘. Nadalje, tog imena ima i u glazbi: ‘Dorica pleše‘ je naša prva pučka opera, a Dora Pejačević velika glazbenica. Naposljetku, ‘do‘ je prva nota solmizacije, a ‘Ra‘ egipatski bog sunca”, kazala je Ksenija, čija se Dora rađala pune dvije godine.

„Sve je zapravo počelo 1993. Te se godine u Ljubljani održavalo prednatjecanje za Eurosong na kojem su sudjelovale nove članice Eurovision Broadcasting Uniona. Bilo nas je osam koji smo se natjecali, a kartu za dalje dobivale su tri zemlje sudionice. Bila su to ratna vremena, svaka promocija Hrvatske u svijetu bila je više nego dobrodošla, a Eurosong je mjesto na kojem vas gleda cijela Europa. Na brzinu smo u Opatiji napravili festival, Croviziju, na kojem su pobijedili riječke Putokazi sa skladbom Đorđa Novkovića ‘Don‘t ever cry‘. To nije bio problem. Problem je bilo kako se s prednatjecanja probiti dalje do Eurosonga. Slovenci, u čijoj se zemlji prednatjecanje održavalo, kao domaćini su u samom startu imali enormnu prednost. Logično je bilo da će i Bosanci proći dalje, jer je u tom trenu u njihovoj zemlji bjesnio najveći rat, oni su bili žrtve. A šanse da se na Eurosongu nađu čak tri zemlje s područja bivše Jugoslavije bile su doista minimalne. Iskreno, bojala sam se da ćemo ispasti. No, nekako smo prošli, a fotografija Antuna Vrdoljaka, tadašnjeg ravnatelja HRT-a, koji me razdragano ljubi, osvanula je u svim našim novinama. Bila je to slika za povijest”, rekla nam je svojedobno Ksenija, koju su već tada, početkom devedesetih, optuživali da se petlja u sve.

„Optužbe su bile sasvim na mjestu. Ja sam se doista petljala u sve živo. Nekako sam uvijek bila opijena, u skladu s Baudelaireovim naputkom. Da me sad netko pogrešno ne shvati: ja ne pijem, opijena sam bila svojim poslom. U skladu s tim, petljala sam se u sve: od aranžmana skladbe, preko garderobe do scenskog nastupa. I to ne samo na Dori”, rekla nam je dama koja je i na Eurosongu, ali i na samoj Dori uvijek lobirala.

„Naravno da jesam! I ponosna sam na to! Šefovima drugih delegacija na Eurosongu donosila sam darove, šarmirala ih na ručkovima, po potrebi recitirala Puškina na ruskom... Lobirala sam, dakako, i na Dori. Zašto? Jer sam kao šefica delegacije bila odgovorna za plasman naše pjesme na Eurosongu. Meni nije bilo svejedno tko će i kako predstavljati Hrvatsku u svijetu”, govorila je Ksenija, koja je televizijskim hodnicima koračala 41 godinu i ostavila neizbrisiv trag. U mirovinu je otišla 2001. godine. No, prije toga, kada je imala samo 41 godinu, po prvi puta je postala baka.

„Kada sam dobila prvu unuku, moju Andreu, portir mi je na ulazu u zgradu HRT-a rekao: ‘Dobar dan, gospodična bako‘”, prisjetila se majka Katarine i Nede, te višestruka baka i prabaka, kojoj nikad ništa nije bilo teško kada su u pitanju njezini unuci i praunuci.

„Sve ih obožavam, za svakoga od njih znam koje mu je jelo najdraže... Imamo mi i svoje male tajne koje ne povjeravamo njihovim roditeljima...”, priznala je Ksenija, koja je u mirovini otkrila ‘vedru stranu života‘. Umirovljeničke dane provodila je okružena svojom obitelji, uživajući u plodovima svojeg vrta, za koji je dobila i nagradu Floraarta za najljepši kućni vrt u Zagrebu.

„Imam zapravo dva vrta, jedan u Zagrebu, drugi u Jadranovu. Oba su puna cvijeća, a rad u vrtu me ispunjava. Okopavam zemlju, radim zimnicu, berem bosiljak... Sjajno se osjećam u dodiru sa zemljom”, govorila je Ksenija, koja se otkako je u mirovini barem jedanput mjesečno nalazila s Željkom Fattorijem, Jasminom Nikić, Vesnom Spinčić-Prelog.

„Nekad smo bile konkurencija, a onda smo postale najbolje prijateljice na svijetu. Tu je s nama bila i pokojna Helga Vlahović, koje, nažalost, više nema... Kako izgledaju ta naša druženja? Nalazimo se po kućama, pričamo, smijemo se, svaka donese neko fino jelo. Kod mene je to često dalmatinska kuhinja, ja imam dalmatinske korijene, najsretnija sam kad pripremam ribu, pašticadu, pa njoke”, ispričala je nekad najmoćnija žena na televiziji. Ona je, međutim, sama za sebe tvrdila da nikad nije bila moćna nego samo marljiva. Zvali su je ‘čeličnom lady‘, ‘šeficom‘ i ‘bakom‘. Znala je za sve svoje nadimke, ali nikad nije mogla odrediti koji joj najviše pristaje, jer u svakom, priznala je, ima zrnce istine.