Sopranistica Josipa Lončar iz Kumrovca nominirana za Nagradu hrvatskog glumišta

Ima narodna „tko čeka, taj dočeka“, u što se ovih dana uvjerila Josipa Lončar, vrsna operna pjevačica i solistica Opere zagrebačkoga HNK . Dug je bio njezin put od rodnoga Kumrovca do svjetala pozornice nacionalne kazališne kuće  čija je članica od travnja ove godine.  A već ju je Hrvatsko društvo dramskih umjetnika nominiralo za Nagradu hrvatskoga glumišta u kategoriji „najbolje umjetničko ostvarenje – ženska operna uloga“,  za ulogu Đule u operi Ero s onoga svijeta Jakova Gotovca, u produkciji splitskoga HNK. Našla se u zviježđu s nacionalnom opernom prvakinjom rječkoga HNK Ivana pl. Zajca , Kristinom Kolar, i Evelin Novak, solisticom Berlinske državne opere Unter den Linden , koja je gostovala u zagrebačkom HNK. Dobitnici će biti proglašeni u utorak, 24. studenoga, na svečanoj dodjeli u HNK Zagreb. 

 

 

Splitska i zagrebačka Đula

 

- Informaciju o nominaciji primila sam s velikom radošću, zahvalnošću i, moram priznati, ugodnim iznenađenjem. Svaka nominacija predstavlja posebno priznanje, ali ova mi je posebno draga jer je vezana za  ulogu Đule, koja mi je donijela mnogo lijepih trenutaka, izazova i umjetničkog zadovoljstva. Iza svake uloge stoji puno rada, predanosti i emocija, a kada to prepoznaju struka i kolege, osjećaj je doista poseban. Nominaciju doživljavam kao potvrdu zajedničkog rada cijeloga ansambla i svih ljudi koji su sudjelovali u stvaranju ove predstave- kaže Josipa koja ulogu Đule pjeva i u svojoj matičnoj kući.

 

Iako je riječ o istoj operi i istoj ulozi, svaka produkcija ima svoju osobnost, energiju i posebnu atmosferu. Razlike proizlaze iz redateljskog pristupa, suradnika, ansambla, ali i samog prostora u kojem predstava živi. Split i Zagreb donijeli su mi dva različita, ali podjednako lijepa umjetnička iskustva. Đula je pritom uvijek ista u svojoj srži, ali svaki put otkrijem neki novi detalj, emociju ili nijansu njezina karaktera. Upravo je to čar kazališta i živog izvođenja.Drago mi je što imam priliku tu ulogu živjeti na dvije pozornice i pred različitom publikom. Hrvoje Korbar je u Splitu napravio jedno vrlo suvremeno i svježe čitanje Ere. Radnju je smjestio u današnje vrijeme, u svojevrsno etno-imanje koje posjećuju turisti, pa se na duhovit način poigrava odnosom tradicije i suvremenog načina života. S druge strane, zagrebački Ero u režiji Krešimira Dolenčića njeguje  drukčiju  poetiku, više oslonjenu na folklorne elemente, tradiciju i stilizirani prikaz života našega podneblja. Ta predstava ima svoju posebnu scensku čaroliju i prepoznatljivost, a publika je već godinama voli.

 

Josipi, koja je do angažmna u HNK radila kao vokalna pedagoginja u Glazbenoj školi Lisinski, gdje je bila i pročelnica odjela, stalni angažman donosi određenu sigurnost i kontinuitet, ali i odgovornost te mogućnost dugoročnijeg umjetničkog razvitka. Kao solistica ima priliku susretati se s različitim ulogama, surađivati s brojnim umjetnicima i iz predstave u predstavu učiti nešto novo.

 

Aida, Carmen i Ero

 

-Ova sezona započela je za mene vrlo intenzivno i uzbudljivo. Dočekala sam je u Aidi, ulogom  Svećenice, na otvaranju Opernoga festivala, nakon čega je uslijedila premijera Carmen, u kojoj tumačim Micaelu. Trenutačno sam na sceni kao Đula u Eri s onoga svijeta, a tu je i Rosalinda u Šišmišu. Riječ je o vrlo različitim glazbenim i karakternim svjetovima, što mi je posebno zanimljivo i umjetnički poticajno. Volim tu raznolikost jer me svaka uloga stavlja pred neki novi izazov i traži drukčiji  pristup, vokalno i glumački- kaže Josipa koju do kraja sezone očekuje  još nekoliko vrlo zanimljivih i vokalno zahtjevnih uloga . To su Elisabeth u Wagnerovu Tannhäuseru, Giulietta u Offenbachovim Hoffmannovim pričama i  Pamina u Mozartovoj Čarobnoj fruli. Sezonu će zaokružiti povratkom u Aidu. Riječ je o vrlo različitim glazbenim svjetovima i stilovima, od Wagnerove monumentalnosti i Offenbachove raskošne glazbene dramaturgije do Mozartove profinjenosti, što Josipu čini jednom od najzaposlenijih solistica u HNK. 

 

 

Opuštanje s motikom u vrtu

 

U Zagreb, „na posao“, iz Kumrovca putuje automobilom, a nakon predstave, noću, vraća se u Zagorje.

-Godinama sam putovala na posao, čak i u Koprivnicu, i znala provoditi i po sedam sati dnevno na cesti. Mislim da sam svoj „križni put“ odavno prošla, tako da je ovo danas za mene gotovo pa blagoslov! Ljudi putuju na posao, nisam ni prva ni jedina. Zapravo, s vremenom sam pronašla i neke lijepe strane toga putovanja. Ujutro se putem često upjevavam, radim vježbe disanja i vokalne pripreme. Taj jedan sat vožnje taman me uvede u radni mood, pa mi po dolasku u kazalište treba mnogo  manje vremena za samo upjevavanje. A povratak nakon predstave ima neku sasvim drugu dimenziju. Tada se polako sabiru dojmovi, proživljene emocije, katkad se skupljaju i suze radosnice, a glava i srce polako se vraćaju u svakodnevicu. Ipak, ono najvažnije je da dom nikada nije daleko ako te u njemu čekaju ljubav i ljudi kojima se vraćaš. A mene to uvijek čeka u Kumrovcu.

Pitamo kako izgleda opuštanje u Kumrovcu?

 

-Najmanje vremena provodim u kuhinji. Ne zato  što ne znam ili ne volim kuhati, nego  što moja mama kuha najbolje, pa koristim svaku priliku da joj prepustim kuhaču . Mnogočemu me naučila, ali moram priznati da je vrlo stroga i zahtjevna. Često mi kaže da mojim jelima nešto nedostaje, premda sve radim baš onako kako ona radi. Njezina je filozofija da se mora kuhati s ljubavlju i da za kuhanje treba imati vremena. A ja, nažalost, uvijek žurim! Što se ostalih poslova tiče, nema gdje me nema i što sve ne radim! Susjeda Marica, svaki put kad me vidi kako kopam u vrtu, šali se da će zvati novinare. Meni je uistinu  rad u zemlji i prirodi najbolja antistres terapija. Dok se bavim vrtom, odmaram glavu, a imam osjećaj kao da zemlja upija sav onaj stres koji se tijekom radnoga tjedna nakupi u meni. Volim prirodu jednako kao i umjetnost. Možda su to naizgled dva različita svijeta, ali meni su oba neophodna – jedan hrani dušu, a drugi me vraća na zemlju.