Nova izložba u Gradskoj galeriji u Zaboku

Pučko otvoreno učilište Zabok poziva vas na otvorenje izložbe Ljiljana Mihaljević "Kodiranje sjećanja", u ponedjeljak, 5. svibnja 2025. u 18:00, Gradska galerija Zabok, Zivtov trg 10/I

"Kodiranje sjećanja"

Jedna od naših najintrigantnijih multimedijalnih umjetnica bez sumnje je slikarica Ljiljana Mihaljević, u svom dugotrajnom stvaralaštvu iznimno produkcijski fleksibilna i otvorena stalnim mijenama unutar poetike, medija i žanrova. Od slika, reljefa, objekata, skulptura preko hepeninga, instalacija i video-instalacija, ova se iznimno filozofski i ontološki usmjerena umjetnica uspjela pozicionirati i na međunarodnom umjetničkom obzoru, u uglednim galerijama i izložbenim manifestacijama, upravo stoga što su njezini radovi osmišljeni na nekoliko značenjskih razina, s mnogo metafora i vrlo fino usmjerene kritike i komentara današnje hiperpotrošačke civilizacije u kojoj se zagubila ljudska jedinka i socijalne vrijednosti. na kojima smo odrasli.

Happening "Gozba" najpoznatije je, ili barem najpopularnije, djelo Ljiljane Mihaljević, s kojim je putovala po mnogim hrvatskim i inozemnim galerijskim prostorima. "Publiku 'Gozbe' dočekuje švedski stol s barokno bogatim aranžmanom hrane. Riječ je o popratnom elementu otvorenja izložbe oko koje se redovito odvijaju socijalni aspekti rituala inauguracije umjetničkih djela. Njih je umjetnica premetnula u sredstvo koje će društvenu konvenciju druženja uz zalogu na otvorenju izložbe pretvoriti u karizmatski događaj, interaktivno umjetničko djelo koje će svjesno ili ne izvesti sama publika" (Branko Franceschi). Ali, okidač happeninga je visina stola, i tu nastaje "zaplet".

U svim svojim hepeninzima Ljiljana Mihaljević uspostavlja snažan emotivni i mentalni okidač s javnošću, istražujući povijest i (ne)stalnost ili krhkost naših sjećanja, od djetinjstva ("The Route"), zrele dobi do starosti. Ima tu i mnogo sjete, melankolije, kulturoloških obrazaca koji su nas oblikovali ("Apartment With a View"), au izvedbi svih svojih happeninga iznimno je konceptualno jasna, produkcijski precizna i estetski pedantna, čime se dobiva gotovo "savršeni" happening, za vrijeme kojeg se – ili po završetku – publika nikada nije pitala "što je zapravo umjetnica s time htjela reći?". "Gozba", primjerice, nosi duboko moralnu poruku: "Proizvodnji obilja u našoj epohi nema pramca u ljudskoj povijesti, pa ipak jaz između društvenih klasa sve više raste, a siromašnih je sve više. Civilizacijski spektakla i multimedijalno okruženje koje posreduje obilje čine globalno virtualno prisutnim, iako je ono zapravo rezervirano za pojedince" (Branko Franceschi).

U recentnoj instalaciji "Rootless", koja funkcionira kao linijski postavljeni crtež u prostoru, žičane linije su suspendirane, gotovo lebdeće, kao da bilježe odjeke nečega što je već prošlo, ili tek treba nastati. Materijal nosi u sebi naslage industrijskog, tehničkog, racionalnog, ali se kroz formu transformira u nešto nježno, intuitivno i prirodno. Savijene metalne šipke oko centralnog cilindričnog metalnog dijela tvore rozete silnice koje čine grupu s druge dvije rozete međusobno se ispreplićući, dodirujući, ali svaka za sebe izdvaja, samostalna, izlazi, "rađa se" iz svog središnjeg dijela tzv. "srca" iu njemu završava. Simbolika tog rada vrlo je jasna: zajedništvo, ali na principima individualne slobode na svim razinama.
Ali, tako nastaje i tenzija – eho između prirode i tehnologije, sjećanja i projekcije, teškog i laganog. Publika je pozvana ući u ovaj prostor odjela – hodati kroz njega, tražiti granicu gdje prestaje crtež a počinje kretanje vlastitog tijela u odnosu na prostor. Instalacija tematizira mogućnost da priroda preživi u hibridnim formama – u vremenu nakon ekološke iscrpljenosti, "nakon što su vrtovi postali memorije u metalu" (Ljiljana Mihaljević). No istovremeno, u tim "vrtovima" pulsira nova vrsta života – ona koja prema umjetnicima raste iz prilagodbe, otpornosti i ponovnog osmišljavanja svijeta iz pepela prenabrijane tehnološke civilizacije.

U instalaciji "Kodiranje sjećanja" (2024. – radovi u tijeku) 12 drvenih panela međusobno je povezano u samostojeću cik-cak formu. S prednje su strane panela duge linije (kôdovi) s crveno ispisanim godinama, koje obuhvaćaju razdoblje od godine Ljiljaninog rođenja do kraja 2024. jer svaki panel obuhvaća petogodišnje razdoblje njezinog života. Bijelom bojom obilježeni su svijetli trenuci, a crnom oni najteži, kao i svi oni između, u svjetlijim i tamnijim nijansama sive, pri čemu i dalje umjetnica ostaje vjerna minimalističkom likovnom izrazu s konceptualnim sadržajem. Riječ je o autobiografskoj zabilješki života svedenoj na konvencionalni jezik simbola/znaka zapadnjačke kulture Zapada, gdje crno predstavlja tugu i težinu, a bijelo veselje, ponovno rađanje i transformaciju. Linije podsjećaju na kodove i čine cijeli zapis ohlađenim i emocionalno odmaknutim od teme. Ali, zato na poleđini svakog panela postoji intimna priča – otisnuti crno-bijeli kolaži fotografija kroz petogodišnja životna razdoblja za svaki panel. Zabilježene su promjene u fizičkom izgledu, trenuci s dragim ljudima koji su u pojedinim razdobljima prolazili kroz umjetničin život. Takvim konceptom rad automatski postaje "work in progress", rad u kontinuitetu, gdje će Ljiljana svakih pet godina dodavati novi panel s bilješkama iz života. Zato je svaka ploča visine 167 cm, koliko je visoka i sama umjetnica.

U slikama, reljefima i objektima Ljiljana Mihaljević polazi od nasljeđa geometrijske apstrakcije, minimalizma i letrizma (word art). Pozivajući se u svom radu na Wittgensteinovu definiciju jezika kao pojmovne slike svijeta, prema kojoj "riječi imaju istu logičku formu kao i ono što opisuju", umjetnica je postavila trajan tematski i problemski okvir svoga izričaja. Riječi i jezik naš prva su komunikacija prema drugima, ako zanemarimo gestikulaciju i mimiku. Riječi koje koristimo definiraju naš svjetonazor / značenjski horizont. U crno-bijelim akrilima na platnu vrlo karakterističnih naziva i sadržaja samih slika ("Art is unstable category", "Deconstruction", "Tight", "Cut", "Unstable"), nastalih između 2008. i 2020. godine, umjetnica spaja i povezuje sve ono što nas sadržajno i formalno muči u suvremenoj umjetnosti, ali – to je ujedno umjetnikova pozicija bitka. Kustos Radovan Vuković jednom je primijetio kako Ljiljana Mihaljević "u spoju klasičnog medija i konceptualno predočenog sadržaja, stvara sugestivnu slikovnu predodžbu doživljaja svijeta, koristeći geometrijske znakove i simbole u prezentaciji i tumačenju njihova značenja". Ona dosljedno radi na dekonstrukciji slike (svijeta), kako bi ju ponovno sastavila i korigirala, iz vlastite perspektive. "Svaka riječ postaje visoko estetizirani predmetni sadržaj" (Radovan Vuković), a opet ju umjetnica ne lišava "letrističke tradicije vizualnog pjesništva" (Tonko Maroević).
Igrajući se grafički i kompozicijski s fontovima riječi i njihovim preslagivanjem i rezanjem, Ljiljana pokazuje naličje i druge razine onog suštinskog, neraskidivo spajajući umjetnost sa životom, odnosno, filozofski nenametljivo ukazujući kako je pozicija umjetničkog stvaranja neodvojiva – ili bi trebala biti neodvojiva – od svakodnevnog življenja. Između nestabilnosti i stabilnih temelja naše egzistencije, Ljiljana je suvremena "hodačica između svjetova": ona rastavlja i spaja, ali u tom dualnom procesualnom liječenju popravlja stvari, ideje, koncepte i poruke; čini ih boljim. Ne miri se s destrukcijom svijeta i ne želi pristati na kompromise mediokritetskih normi, od života do umjetnosti i natrag.

LJILJANA MIHALJEVIĆ (1969.) akademska je slikarica i multimedijalna umjetnica.
Diplomirala je slikarstvo na Accademia di Belle Arti Sveučilišta u Firenci (Italija), a boravila je na studijskim i rezidencijskim programima u New Yorku, Parizu i Leipzigu.

Predstavljala je hrvatsku video-umjetnost na Festivalu hrvatske kulture u Francuskoj "Croatie, la voici" (2013.), a Hrvatska je, u selekciji hrvatsko–nizozemskog žirija, predstavljala i na Međunarodnom sajmu suvremene umjetnosti "Huntenkunst" u Nizozemskoj 2010. godine.

Finalistica je Nagrade "Josip Račić" za izložbu godine (2010.).
Dobitnica je otkupne nagrade "Gaetano Moresi" (Bari, Italija) za mladog umjetnika Italije u selekciji Talijanskih likovnih akademija (2003.).

Izlaže se na brojnim selektiranim samostalnim i grupnim izložbama u domaćim i inozemnim galerijama i muzejima, od kojih ovdje navodimo samo neke: Umjetnički paviljon, Muzej suvremene umjetnosti, Muzej "Mimara", Galerija "Bačva", Galerija "Prsten", Galerija SC, Galerija "Klovićevi dvori", Galerija "Oris" u Zagrebu, Galerija "Galženica" u Velikoj Gorici, Galerija "Dioklecijanovi podrumi" u Splitu, Galerija "Kortil" u Rijeci, Muzej likovnih umjetnosti i Galerija "Waldinger" u Osijeku, Galerija "Garis&Hahn" u New Yorku, Galerija MC u New Yorku, Centar za suvremenu umjetnost "Spinnerei" u Leipzigu, ADA Project Space u Rotterdamu, Laznia Centar za suvremenu umjetnost u Gdanjsku, Multimedijalni centar "Šiška" u Ljubljani, Nacionalna galerija Makedonije u Skopju, Museo Virgiliano u Mantovi, Nacionalna galerija moderne umjetnosti u Rimu, Accademia delle Arte del Disegno u Firenci, Fabrica Europa u Firenci.
Od manifestacija na kojima je sudjelovala svakako treba istaknuti 45. Zagrebački salon, XX. Slavonski bijenale, VIII., XI. i XIII. Trijenale hrvatskog kiparstva, XII. Međunarodne dane performansa Varaždin, nagrada HT@MSU, XIII. Almissa open art festival, "Oglede" – festival suvremenih umjetničkih praksi i mnoge druge.

Članica je Hrvatskog društva likovnih umjetnika i Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika.
Živi i radi u Zagrebu i Murteru.

Ova je izložba organizirana uz potporu Ministarstva kulture i medija Republike Hrvatske te Krapinsko-zagorske županije.