Nakon godina potrage, sinove je okupila u zajedničkoj grobnici: 'Četiri brata leže jedan pokraj drugoga'

Nisam završila nikakvu školu. Jedva se znam potpisati. Život me nije nikada mazio. I stoga sam naučila i još učim najvišu životnu školu, a to je škola ljubavi i žrtve za svoje bližnje i za svoju obitelj.” Ovako je, za života, kazivala Kata Šoljić, simbol patnje i hrabrosti u Domovinskom ratu, poznata i pod imenom “Majka hrabrost”. Uistinu, ona je domovini dala najviše što majka može dati, četvoricu sinova. Rođeni u Brčkom u Bosni i Hercegovini, odakle su 1956. kao dječaci pristigli u okolicu Vukovara, u odlučujućem su trenutku, u prvim danima Domovinskog rata, sva četvorica sinova iz obitelji Šoljić krenuli u obranu grada koji su osjećali svojim, piše Večernji list.

Među njima je i jedan zapovjednik obrane: pukovnik Ivo Šoljić zvani Veliki Joe, koji je zapovijedao Drugom bojnom 204. vukovarske brigade, bojnom kroz koju je prošlo oko 530 hrvatskih branitelja, a područje obrane bilo joj je Mitnica od Vodotornja uz Dunav Petri skelom, potom od Dunava do Čvorkovca i Ulice bana Jelačića, krajem Ratarske ulice i Širokoga puta, rubovima grada od Dudika na zapad do Krive bare i tamošnjega sportskoga centra. Obrambene crte bojišnice ostale su do predaje 19. studenoga iste, što znači da su branitelji uspjeli sačuvati sve položaje, da neprijatelj nije uspio napredovati, a povremene proboje branitelji su odbijali i vraćali položaje. Na Dudiku neprijatelj nije nikada uspio probiti crtu obrane. Prema Sajmištu i sportskom centru na Krivoj bari, gdje je i Šoljićeva kuća, uspio je jednom prodrijeti, no branitelji su položaje odmah vratili.

- Nismo se nikada ukopavali na novim položajima i mirili se s tim da je neprijatelj zauzeo naše ranije položaje, nego smo pod Šoljićevim zapovjedništvom išli naprijed i svaki put uspjeli vratiti položaje. Nismo pristajali da se crta bojišnice pomakne u naše ulice, da neprijatelj bude u kućama na jednom kraju ulice, a mi na drugom. Povoljniji je položaj da smo mi u kućama, a neprijatelj u njivama. To je bila naša strategija - priča Pilip Karaula, Šoljićev zamjenik, i dodaje kako su u pomoć zvali i branitelje iz Borova naselja, kao što su i sami odlazili u pomoć na druga mjesta u gradu kada se to od njih tražilo.

- Ivo Šoljić bio je iznimno sposoban ratnik i zapovjednik. Uvijek je znao naći pravo rješenje, spreman na suradnju, snalažljiv. Znao je okupiti i motivirati ljude, lakše ih je od mene znao pridobiti za akciju. S dečkima je učvrstio položaje u Prosinoj ulici. Bio je vižljast kao mačak, kako god ga baciš, dočeka se na noge. Čim nam se Ivo priključio, vidio sam da ima sve kvalitete i da se želi boriti pa sam ga predložio za zapovjednika. Kada je došlo do službenoga ustroja brigade, mi smo na Mitnici već bili dobro organizirani. Šoljić je bio zapovjednik, ja zamjenik, Zdravko Komšić, Ivica Janković, Matija Mandić i Vlado Ošust bili su zapovjednici satnija. U početku smo i mi zapovjednici bili u borbenim akcijama, ali nakon ustroja složili smo se po vojničkim načelima hijerarhije. U tome je naša ratna strategija bila potpuno suprotna onoj Blage Zadre u Borovu naselju jer Blago je bio i jurišnik, i zapovjednik, i general. Kod nas je, za razliku od Borova naselja, zapovjedni lanac bio sasvim jasan. Razvili smo preciznu vojničku razinu zapovijedanja od bojne preko satnija, vodova i desetina - svjedoči Karaula i dodaje kako je Šoljić u početku imao vlastiti snajper, a poslije je nosio službenu automatsku pušku, piše Večernji list.

Mitnica je bila doslovno razrušena jer je sustavno razarana topništvom i avionskim bombama, a bio je jedan veliki pješački pokušaj napada 16. rujna koji je po neprijatelja završio kobno, priča Šoljićev suborac Zdravko Komšić, dodajući kako je obrana Mitnice uglavnom bila rovovska, čuvanje položaja.

- Poput Šoljića, svi smo zapovjednici bili prije rata privatni poduzetnici i znali smo organizirati ljude i voditi posao. Bili smo financijski samostalni i mogli smo se posvetiti organiziranju obrane. Prije rata površno sam ga poznavao, a u ratu smo dobro surađivali. Bio je iznimno sposoban i hrabar, znao je motivirati ljude, povesti ih za sobom - priča Komšić koji kaže da je prvi zapovjednik nenaoružanih odreda na Mitnici bio Branko Solin, s kojim je i dovezao prve kalašnjikove na Mitnicu u kolovozu 1990. Solin je potom otišao u Opatovac u ZNG pa je zapovjedništvo nad nenaoružanim odredima preuzeo Zdravko Komšić i vodio do kolovoza 1991. godine.

- Bili smo složna ekipa i zajednički smo donosili odluke. Složio sam se da Šoljić bude zapovjednik jer sam smatrao da će lakše dobaviti oružje budući da je poznavao više utjecajnih ljudi, što je i učinio, nabavio je dosta lakoga oružja - nastavlja Komšić.

Pilip Karaula potom se prisjeća posljednjih dana borbi za Vukovar.

- Kada smo shvatili da gubimo položaje u drugim dijelovima grada i da je slom obrane izvjestan, razmatrali smo različite mogućnosti, od pokušaja proboja zajedno s civilima, ali shvatili smo da nemamo nikakve izglede, do proboja bez civila, no nismo mogli civile ostaviti na milost i nemilost neprijatelju. Jedina realna mogućnost bili su pregovori s neprijateljem tako da ne dođe do kaosa i velikih stradanja. Šoljić se nije htio živ predati i odlučio se za samostalni odlazak prema Vojvodini koju je dobro poznavao jer je tamo imao zemlju. Zvao je i nas zapovjednike da pođemo s njim, tvrdeći da će neprijatelj zapovjednike pogubiti, a branitelje procesuirati. Ivo je sve odradio pošteno i jako dobro. Tog 16. studenoga odobrio sam mu odlazak na njegov način. Ne znam je li se preko Dunava uputio istoga dana ili sutradan - priča Karaula.

Naime, Ivo Šoljić, zapovjednik na Mitnici poznatiji kao Veliki Joe, krenuo je u proboj iz Vukovara, upao u neprijateljsku zasjedu četnika i, kako bi izbjegao zarobljavanje, skočio u Dunav te se utopio u hladnoj i nabujaloj rijeci uoči pada grada. U trenutku pogibije imao je 43 godine, a iza sebe je ostavio troje malodobne djece i suprugu.

Mirjana Šoljić je ranije ispričala novinarima kako je ponosna na muža jer je sve odradio na ljudski način, kako se i očekuje od muškarca u najboljim godinama.

- S kćerima sam ranije izašla iz Vukovara i bila sam u Mađarskoj, gdje sam posljednji put vidjela i muža koji je doveo u progonstvo neke obitelji s Mitnice, jer je nagovarao žene i djecu da odu iz grada dok mogu. Bilo je to u rujnu 1991. godine. Nagovarala sam ga da ostane s nama, naravno da sam željela da ostane sa mnom i djecom, ali on je već ranije odlučio da mu je mjesto u obrani grada. Inače se jako volio šaliti, bio je duhovit i zabavan, ali na tom susretu bio je neprepoznatljivo ozbiljan i ta me ozbiljnost zabrinula. Rekla sam mu da je na opasnom zadatku i da se pazi, a on odgovorio da meni ostaje teži zadatak odgoja djece ako on ne preživi rat - ispričala je Mirjana koja je ostala u Mađarskoj, vjerujući da će to biti nekoliko dana dok zlo ne prođe, a s mužem se još nekoliko puta čula telefonom, uvjeravao ju je da Vukovar neće pasti, da su spremni obraniti grad, da imaju i streljiva i hrane, piše Večernji list.

- Ne znam je li u to vjerovao ili je samo mene tješio. Posljednji smo se put čuli pet dana prije pada grada i ništa dramatično nisam mogla naslutiti iz njegova govora, iako se u medijima već uvelike govorilo o mogućnosti pada. Ubrzo nakon pada grada na televiziji sam čula kako jedan Vukovarac priča da se moj muž nije htio predati. To su mi kasnije potvrdili i drugi prognanici, pa sam čula kako je pokušao preplivati Dunav i preko Bačke doći u Mađarsku k nama. Kao nestala osoba vodio se 11 godina i u tom sam vremenu čula nevjerojatnih priča, uglavnom da je živ, čak je stigla i neka pisana poruka da se javio živ. U siječnju 2003. pozvana sam na razgovor u Ministarstvo branitelja gdje mi je rečeno da su njegovi posmrtni ostatci pronađeni na novosadskom groblju, gdje je pokopan kao NN jer nije imao nikakve dokumente sa sobom. S njim je Dunav pokušao preplivati i Ivica Ivanika. Kažu da su se namazali uljem i držali za prazne kanistere. Neprijatelj je inače znao da je Ivo pokušao preplivati Dunav pa je raspisana tjeralica za njim. U Srbiji su pretraživali salaše i adrese za koje su pretpostavljali da bi mogao biti tamo. DNA metodom utvrđen je Ivin identitet. Uputila sam se u Osijek gdje sam vidjela posmrtne ostatke, pitali su me je li imao kakvu ozljedu i rekla sam da je imao polomljenu ključnu kost, što su stručnjaci i potvrdili tako da nije bilo dvojbe oko identiteta - ispričala je Mirjana Šoljić koja se nakon progonstva s djecom doselila u Zagreb.

Ratni putevi svih Katinih sinova otpočeli su i završili iste, krvave 1991. u borbama za Vukovar, gdje su do svoje posljednje postaje stigli i njihovi životni putevi. Najstariji sin Niko imao je 49 godina kad je, nakon pada Vukovara, 21. studenoga 1991. godine, zarobljen i odveden u koncentracijski logor Sremska Mitrovica, gdje je zvjerski mučen. Tukli su ga dok je vezane ruke morao držati iznad glave. Neopisivu bol nije mogao podnijeti. Pao je na pod. Tada su ga cipelama počeli udarati po glavi, do smrti koncem prosinca 1991. godine. Iza njega su ostala trojica sinova. Njegov tri godine mlađi brat Mijo uspio je skloniti svoju obitelj u Zadar i vratiti se u Srijemske Čakovce kako bi obišao obiteljsku kuću. Njegovi susjedi Srbi su ga zarobili, a zatim i ubili u kukuruzištu na dan pada Vukovara 18. studenoga. Njegovo je tijelo pronađeno u bunaru između dva sela, Srijemski Čakovci i Berak, obezglavljeno. Najmlađi Katin sin Mato Šoljić, star 39 godina, poginuo je još na početku rata, 19. rujna 1991. godine, pri pokušaju zauzimanja vojarne JNA u Vukovaru. Ubili su ga pokraj vukovarske vojarne, a dijelove tijela pobacali unaokolo.

Posebno potresna bila je potraga Kate Šoljić za posmrtnim ostacima njezine djece. Nakon Mije, Mate i Ive, u jesen 2003. naposljetku je identificirala i četvrtog sina Niku na Medicinskom fakultetu u Osijeku. Njegovi posmrtni ostaci nađeni su te godine u neobilježenoj grobnici u blizini Sremske Mitrovice. Suze majka nije mogla zadržati. Tiho je tek zajecala: “Podnio je nezamislivu bol. Ubijen je nogama. Čeka ga grobnica u kojoj će počivati pokraj svoje braće. U Vukovaru. Takvo što povijest još nije zapisala. Četiri brata leže jedan pokraj drugoga. Mrtvi. Ubijeni”, brišući suze naboranim staračkim rukama naricala je Kata Šoljić.

Uistinu, majka ih je opet okupila u zajedničkoj grobnici, nakon 12 godina potrage. Nisu sinovi jedini iz njezine obitelji koji su otišli braniti Hrvatsku: ratovali su i kći Marija i zet Stipe Barišić, zet Ivan Vukojević, unuci Zoran, Franjo, Anto i Toni. Kći Marija s obitelji prošla je teško zatočeništvo Sremske Mitrovice. Zetu Ivanu Vukojeviću nakon pada grada izgubio se svaki trag, ispričala je Katina kći Ana koja je s dvojicom sinova izbjegla u Zadar, piše Večernji list.

- Mama je bila nevjerojatna hrabra i jaka osoba, Bog joj je davao iznimnu snagu. Da nije bila takva, ne bi mogla preživjeti sve što joj se događalo, ne bi se mogla nositi s tim. Znala je biti tužna, imala je svojih trenutaka, ali ona je sama sebe hrabrila... Noćima bi plakala, ustala bi, probudila me, znale bismo pričati satima, onda bi opet zaspala. U danu je stotinu puta znala zaplakati, ali onda bi se sama smirila i pričala o nečemu drugom. Često je sanjala moju braću, svoje sinove... Često je pričala o tome. Pitala se zašto. Ali ona je bila toliko jaka da je samu sebe skretala s loših misli. Bog joj je dao nevjerojatnu snagu, zaista je bila jaka i hrabra žena, razborita - kazala je Ana Vukojević, jedna od dvije kćeri Kate Šoljić.

Njezino ime danas nosi park u naselju Pongračevo na Trešnjevci, odakle su u rat otišli mnogi mladići poput njezinih sinova. Za života, predsjednik Franjo Tuđman odlikovao ju je Redom Danice hrvatske s likom Katarine Zrinske za osobite zasluge u promicanju moralnih društvenih vrijednosti, a umrla je tiho, kako je i živjela, u srpnju 2008. godine. Sahranjena je na Novom groblju u Vukovaru, pored supruga Antuna, ta “Majka hrabrost”, simbol svih majki koje su u Domovinskom ratu izgubile ono najvrednije što su imale: vlastitu djecu, piše Večernji list.