Dr. Balagović sprema se u mirovinu i planira veliku avanturu

Ima li ljepšega osjećaja od onoga kad životna sredina prepoznaje i nagradi višedesetljetni bezrezervni doprinos svojega sugrađanina društvenome životu grada?

Upravo to je doživio, dva dana prije svojega 64. rođendana, ugledni zabočki liječnik, dr. Ivica Balagović, specijalista urologije u Općoj bolnici Zabok i bolnici hrvatskih veterana. Naime, o Danu Grada Zaboka, na prigodnoj svečanosti u svibnju ove godine, dodijeljena mu je Povelja Grada Zaboka „za svestran i dugogodišnji doprinos medicinskom, društvenom, kulturnom, sportskom i vjerskom životu Zaboka“. Dovoljan povod za susret s uglednim liječnikom kojega nitko ne oslovljava imenom Ivica, nego jednostavno „naš Bagi“.

Kakav je osjećaj primiti najviše priznanje svoje sredine?- pitamo ga.

-Prekrasan je to osjećaj kad si u svojoj sredini prihvaćen, osjećaj da te ljudi poštuju i cijene ono što je do sada napravljeno. Rekoh u riječima zahvalnosti kad se ima dosta godina ne može se više ništa obećati da će se nešto novoga dati. Iskreno, nisam to očekivao. To su bez mojega znanja napravili moji dragi „matičari“  (članovi ogranka Matice hrvatske), a onda su im pripomogli i Muži zagorskog srca. Poslije su mi iz Crvenog križa i sportskih udruga rekli zašto im to nisu javili da bi i oni napisali pismo podrške.

Bez djece i obitelji
To što cijeli život svoje slobodno vrijeme daruje društvenim aktivnostima, obrazlaže:

-Nemam djece, ni obitelj, pa je to nekakav dug. Čovjek je ipak društveno biće i mora živjeti u zajednici. Nitko ne može živjeti sam. Dragi Bog je to valjda tako složio, ako već nemaš obitelj onda se moraš dati društvu.

U Zaboku živi od trećega dana svojega rođenja u Zagrebu. Bio je zabočki gimnazijalac, ali se tijekom gimnazijskog školovanja opredijelio za Medicinsku školu u Zagrebu, u Mlinarskoj. Razlog? Prešao je samo zato što u četvrtom razredu nije bilo matematike! Već u sedmom razredu osnovne znao je što će mu biti zanimanje. Sanjao je o kardiokirurgu.

-To mi nije uspjelo, ali sam u kirurškoj struci. Urologija je bila moj odabir. Hvala pokojnom primarijusu Boris Begu koji mi je to omogućio. Uskok sa Žumberka, bio je naš ravnatelj, pulmolog po struci. Sad nas ima 160 u cijeloj Hrvatskoj. U bolnici Bračak nas je petero. Da, još uvijek puno radim. Mi smo nekad iza dežurstva ostajali raditi i imali smo više od 300 sati rada mjesečno. Takva je bila situacija. Znalo se zalomiti i 310! Desetak godina sam jako puno radio. Sad je daleko bolje organizirano. Još uvijek operiram. Ovih sam dana na jednom dežurstvu imao dvije hitne operacije- kaže Bagi kojemu spominjemo nesretne liste čekanja:

-Ljudi su uistinu nezadovoljni listama čekanja, tim više što su u bivšem sustavu bile nepoznanica. Mislim da je u pitanju umjetno stvoreni kaos. Pomalo se sve baca na američki sustav. Jako je dobro što su napravili u Sloveniji gdje i privatnici mogu raditi s državnim sustavom zdravstva. Tamo se liječnicima iz javnog sektora zabranjuje rad u privatnoj praksi s ciljem uspostavljanja pravednijeg, pristupačnijeg i učinkovitijeg zdravstvenog sustava za sve građane, što je jedinstven slučaj na razini EU.

Jedno je mito, drugo dar zahvalnosti    
Komentiramo i temu mita i korupcije u zdravstvu, na temelju nekoliko primjera koje su ove godine bili u fokusu hrvatske javnosti.

-Razlika je između mita i poklona, dara. Primjerice, ako pacijent nakon vađenja šavova, poslije operacije, donese npr. srneći but, odgovor je „Hvala lijepa, niste trebali“. Ali, ako se uvjetuje operacija, onda je to odvratno, nedopustivo! Pokojni Vlado Gotovac pričao mi je kako su sina njegova bratića liječili u Francuskoj i po završetku liječenja željeli su zahvaliti profesoru darujući mu imotski pršut. Neurolog je bio uvrijeđen rekavši da on ima dovoljno, a kad bi mu trebalo više novaca dodatno bi radio, primjerice prekovremeno. Gotovac mu je rekao kako pršut nema veze s mitom i neka to prihvati kao naš balkanski običaj. Izraz zahvalnosti.

U svojemu radnom vijeku dr. Balagović je od 2006. do 2009. bio i ravnatelj bolnice, u vrijeme završetka gradnje nove bolničke zgrade, kao prve građevinske zdravstvene investicije iz temelja od Drugoga svjetskog rata, a uredio je i prekrasnu malu kapelicu sv. Ivana Krstitelja.

Pacijenti su nezadovoljni što je zgrada na brdu, do koje s parkirališta vodi uska asfaltirana staza, bez rukohvata, kojom se teško penjati, a posebice zimi silaziti:

-To je veliki propust. Katastrofalno! U onoj silnoj euforiji zbog nove bolničke zgrade neke su stvari propuštene. No, mi smo u bolnici predlagali sasvim drugi prilaz i imali smo dobar plan kretanja vozila i pješaka, čime bi se izbjegla sadašnja strmina, ali nije bilo razumijevanja u Hrvatskim cestama.

Đalski - hrvatski Turgenjev
I sada valja nabrojiti gdje sve nema (ili ima) doktora Bagija. U sportu preferira nogomet i motocross. U Matici hrvatskoj član je predsjedništva, a od obnove njezina djelovanja 1991. u zabočkom ogranku dva je mandata bio predsjednik. Ogranak je angažiran u Danima Đalskog. Organiziraju okrugli stol uz sudjelovanje uglednih znanstvenika, a Muži zagorskog srca  postavili su 1994. prvu bistu Đalskoga, ispred dvorca, djelo akademske kiparice Mirjane Drempetić Hanžić, koje je besplatno uradila.

-Volimo što je Đalski naš realist, red veličine Turgenjeva. Kad sam bio mlad svi smo slušali Krležine prosudbe. Dugo vremena, sve do svojih poznih godina, nije dopuštao da Đalski nešto vrijedi, a tada je rekao „kako zbilja vrijedi“- prisjeća se naš sugovornik koji je i na doktorskom studiju iz kroatologije.

Piše recenzije pojedinim pjesnicima. Primjerice, umirovljenom zabočkom župniku, vlč. Marijanu Culjaku za njegovu devetu zbirku poezije. U svojoj župi član je ekonomskog vijeća i dobro surađuje sa sadašnjim župnikom Brankom Risekom. Kao član krapinske likovne udruge „Ernest Tomašević“ nekad je više slikao. Godinama je aktivan u vatrogasnoj zajednici. Do prije mjesec dana bio je zapovjednik Vatrogasne zajednice zdravstva Hrvatske. Svojedobno i potpredsjednik Vatrogasne zajednice Krapinsko-zagorske županije.

-Napredovao sam polaganjem časničkog vrlo teškog ispita. Uh, spuštanje s tornja po štriku. Imam čin „viši vatrogasni časnik“. Hrvatsko vatrogastvo, uz austrijsko, francusko i slovensko, je velesila u Europi- kaže i dobrovoljni davatelj krvi sa 131 davanjem, kojemu je ljubav i aktivnost u organizaciji Crvenog križa u kojoj je obnašao razne odgovorne zadaće. Duboku je brazdu zaorao i u motociklističkoj zajednici. Bio je član zdravstvene komisije Svjetske federacije motocrossa, što mu je omogućilo brojna putovanja, koja su njegova strast.

Majstor u kuhinji
Smiješi mu se mirovina. Još samo 10 mjeseci rada. Muž zaglavnik i vitez planira potom veliku avanturu: automobilom proći Hrvatsku. Njegov kum Ivan Lamot (otac njegova kumčeta dr. Lovre koji je šef pedijatrijske nefrologije na Rebru i docent) prošao je u Zagorju svaku cestu koja je asfaltirana.

-Prošao sam sve, osim Sjeverne Amerike. Najljepša mi je Južna Afrika, zbog božanstvene ljepote prirode. U nacionalnom parku željeli smo zaustaviti vozilo i sići jer smo vidjeli slona. No, vodiči su nas upozorili kako slon ne voli ljude i godišnje zgaze barem dvoje turista- spominje dr. Bagi koji će umirovljenjem imati više vremena za kulinarstvo.

-U kuhinji se odlično snalazim. Uživam pripremati umake. Danas je moderno da se u sve stavlja vrhnje!? Zahvalan sam pokojnom Joži Štimcu, čuvaru muzeja u Velikom Taboru, koji me mnogo čemu naučio u kulinarstvu.