Djevojčica kojoj su čitanje i pisanje bili veliki problem danas je autorica vlastite autobiografije: 'Više ne šutim'

Josipa Deak jedna je od onih osoba koje je teško ne primijetiti, ali još teže ne zavoljeti. Topla, neposredna, iskrena i uvijek svoja, ljudima koji je okružuju poznata po toj posebnoj energiji i otvorenosti. No, iza osmijeha, razgovora i svakodnevnog života nosi priču koju sada prvi put u cijelosti stavlja pred javnost.

200 stranica, 10 godina života

Tu je priču pretočila u svoju prvu autobiografsku knjigu 'Umirem i vraćam se k'o Feniks', predstavljenu jučer u zabočkom Regeneratoru.

Gotovo 200 stranica knjige donosi deset godina njezina života, godina ispunjene borbama, padovima, ljubavi, gubicima, nasiljem, sudovima, bolestima, odnosima koji su je lomili, ali i upornim traženjem načina da ponovno pronađe sebe.

I sve je napisano upravo onako kako Josipa i inače govori. Neposredno, iskreno, bez puno okolišanja i bez potrebe da se stvarnost uljepšava. 

U knjizi nema velikih pokušaja da se teške situacije prikažu ljepšima nego što su bile. Nema skrivanja iza općih fraza. Josipa piše o velikim životnim lomovima, ali i o sitnicama, detaljima i situacijama koje bi mnogi možda prešutjeli.

Kratke rečenice, ponekad gotovo odsječene, stvaraju osjećaj kao da autorica sjedi preko puta čitatelja i jednostavno priča, a njezina priča počinje puno prije svega onoga što će se kasnije dogoditi.

Počinje s djevojčicom koja je, kako sama piše, „oduvijek bila drugačija“.

Bila je vrlo nestašna. Dok su druga djeca na satu tjelesnog radila ono što je učitelj tražio, ona se penjala po daskama u dvorani sve do prozora, gotovo četiri metra iznad poda.

„To sam bila ja.

Uvijek u nekoj avanturi.

Skakanje.

Trčanje.

Penjanje.“

No iza te živahne djevojčice postojala je i ona druga strana, djevojčica koja je samo željela biti dio svega i pripadati, a istodobno se osjećala drugačijom od drugih.

Kako su godine prolazile, postajalo je jasno da ne prati gradivo kao ostala djeca. Čitanje joj je bilo teško, pisanje još teže. Počela je odlaziti na govorne vježbe, a kasnije je saznala da ima disleksiju.

Svoju prvu knjigu koju je pročitala s razumijevanjem pročitala je tek nakon završene srednje škole.

I upravo tu život kao da je napisao svoju vlastitu ironiju.

„Čitati nisam voljela.

Pisati još manje.

I danas pišem šlampavo.

I danas griješim.

Ali danas sjedim za laptopom i pišem knjigu.“

Djevojčica kojoj su čitanje i pisanje bili veliki problem danas je autorica vlastite autobiografije.

Ne zato što joj je lako, nego zato što, kako sama kaže, više nema potrebu šutjeti.

Knjiga kao terapija

Kroz deset godina opisanih u knjizi Josipa se vraća na iskustva koja su je oblikovala. Piše o ljubavi, gubicima, nasilju, manipulacijama, sudovima, bolestima i trenucima u kojima je trebalo pronaći snagu za novi početak. Pisanje joj je pritom postalo svojevrsna terapija. Stranicu po stranicu suočavala se s prošlošću, zatvarala bolna poglavlja i pokušavala pronaći unutarnji mir i slobodu.

Zato 'Umirem i vraćam se k'o Feniks' nije samo kronologija onoga što se dogodilo. To je priča o ženi koja je odlučila prihvatiti sebe, izgovoriti ono što je dugo ostajalo neizgovoreno i krenuti dalje.

„Znala sam da se moram maknuti“

Na promociji u Regeneratoru, koju je moderirala magistrica bibliotekarstva i južnoslavenskih jezika i književnosti Jana Borovčak, Josipa je govorila o razlozima zbog kojih je odlučila objaviti svoju priču staviti na papir. Knjigu je objavila u vlastitom nakladništvu, što je danas rijedak, ali i vrijedan pothvat, osobito kada je riječ o ovako osobnoj i zahtjevnoj životnoj priči.

- Bilo mi je jako bitno podijeliti svoju priču sa željom da inspiriram druge žene, žrtve nasilja, i da ih potaknem na promjenu. Prvi puta kada sam se ja našla u toj situaciji i kada sam otišla iz takve okoline, bila sam bez posla, bez novaca, bez riješenog stambenog pitanja, no znala sam da se maknuti moram. Sada opet, po drugi puta, prolazim kroz istu situaciju i opet sam učinila isto, maknula se – ispričala je Josipa.

No ono što je posebno snažno obilježilo promociju bio je trenutak kada je Josipa sama pročitala ulomak iz knjige. Čitajući vlastite riječi, plakala je. Nije to bio tek emotivan trenutak autorice koja predstavlja svoju knjigu već trenutak u kojem se pred publikom ponovno otvorila bol o kojoj je pisala. Jer nije lako ponovno proživljavati ono što je zapisano. Pogotovo kada knjiga govori o nasilju koje je doživjela ona, ali i njena djeca. Jedna od rečenica koju je posebno izdvojila govori upravo o djeci koja se nađu usred nasilja:

- Dijete od sedam godina ne može razumjeti nasilje. Ne zna kako reagirati, ne zna kako se obraniti.

Ta rečenica možda i najbolje objašnjava zašto Josipa nije željela da njezina knjiga ostane samo njezina privatna priča. Želi da je pročitaju i žene koje se možda prepoznaju u njezinim iskustvima, ali i svi oni koji možda ne razumiju koliko je teško napraviti prvi korak prema izlasku iz nasilne sredine.

A taj prvi korak, pokazalo se, za Josipu nije bio jedini težak korak. Godinama je pokušavala ponovno urediti svoj život. Kucala je na brojna vrata, ali mnoga su joj, kako kaže, ostala zatvorena. Neumorno je kucala i tražila način da konačno malo stane, da se odmori, da joj se život ne pretvori samo u obilaženje suda, Centra za socijalnu skrb, logopeda, vrtića, pisanje zadaće, kuhanje i čišćenje.

U toj svakodnevnoj borbi, negdje putem, kaže, zaboravila je na sebe. A upravo je sebe kroz ovu knjigu počela ponovno pronalaziti.

Dodatnu težinu svemu daje i njezina zdravstvena situacija. Josipa se bori i s bolešću jetre, odnosno dijagnosticiranom dobroćudnom promjenom, no upravo ju je to iskustvo, kako je govorila na promociji, potaknulo da još više cijeni svaki dan.

Danas zato ne govori samo o tome da želi ''srediti život'' nego ga živjeti i da u njemu ponovno pronađe mjesto za sebe.

- Ovo sada za mene znači da sam nastavila dalje, da konačno idem prema nečem dobrom - poručila je djevojčica kojoj je čitanje i pisanje bilo teško, žena koja se mora boriti za sebe i autorica koja danas svoju priču daje drugima.

'Nasilje nije privatna stvar'

Na promociji je bila i zabočka gradonačelnica Valentina Đurek. Istaknula je kako je riječ o izuzetno teškoj temi o kojoj se ne smije šutjeti.

- 'Umirem i vraćam se k'o Feniks' priča je o boli, preživljavanju, snazi i ponovnom pronalasku sebe. Priča koja podsjeća da nasilje nije privatna stvar, da o njemu moramo govoriti i da nitko ne bi trebao prolaziti kroz njega sam - poručila je Đurek.

Dodala je kako je važno govoriti, slušati, prepoznati nasilje i reagirati, ali i stvarati društvo u kojem će svaka žena znati da nije sama i da zaslužuje život bez nasilja.

Promocija Josipine knjige bila je ujedno i svojevrsna uvertira u obilježavanje Nacionalnog dana borbe protiv nasilja nad ženama, 22. rujna.

Toga će se dana u Kinu Regenerator u 18 sati održati projekcija posvećena toj temi, a u 20 sati slijedi akcija postavljanja transparenta 'Nisi sama' na pješačko-biciklističkom mostu u centru Zaboka.