'Ta je žena cijeli život čeznula za djecom koju je morala ostaviti, a nikome nije smjela reći da ih ima'

Jedan slučajan susret s prijateljicom doveo je Slavicu Vidaček, voditeljicu dramske sekcije KUD-a Pregrada, do priče koja će se pretvoriti u predstavu koja nikoga ne ostavlja ravnodušnim. 'Želim malo ljubavi' nastala je prema istinitom događaju koji je, kaže Slavica, u njoj probudio lavinu pitanja, emocija i, naposljetku, riječi.

Izuzetno teška situacija

– Prijateljica me pozvala na druženje, a ispostavilo se da je to bio susret sestre, koja je život provela s majkom, i braće koji je nikada nisu upoznali. Iako je to bio njihov drugi susret, bio je izuzetno emotivan. Tada nisam razmišljala o predstavi, ali sam s obitelji i prijateljicom puno pričala o situaciji koja je bila izuzetno teška – prisjeća se Slavica. Ta je žena cijeli život čeznula za djecom koju je morala ostaviti, a nikome nije smjela reći da ih ima. Istovremeno su i djeca patila jer nikada nisu upoznala majku. Ovakvi životni trenuci, kaže Slavica, često je potaknu da sjedne za računalo i piše.

– Neki tekstovi možda i nemaju smisla, osim što odgovaram na pitanja koja si sama postavljam, i to s više mogućih odgovora. Bilo mi je čak i drago što ne znam cijelu priču, jer sam tako mogla pustiti mašti na volju i stvoriti nešto svoje, inspirirano susretom. No pretočiti jedan cijeli život u sat vremena trajanja predstave bio je velik izazov. A onda i organizirati 13 glumaca koji igraju čak 30 uloga. Proces je bio dug, ali i ispunjen emocijama.

Prvo čitanje i jedan život

- Prvo čitanje teksta je izazvalo emocije i često je netko od nas brisao suze. To je bilo negdje u svibnju 2023. ali tada nismo ni imali sve glumce i zaključili smo da bi bilo dobro razraditi neke scene pa smo povremeno čitali tekst i raspravljali o njemu. Pred kraj godine smo ipak zaključili da treba naučiti tekst i vježbati scene. Nama je odgovaralo druženje, malo smijeha, razgovora, opuštanja. No, to nije bilo baš samo opuštanje radili smo rekvizite, slagali garderobu, dogovarali se oko zvučnih i drugih efekata. Da se malo ubrza, utvrdili smo datum premijere. Ispalo je da preostaje nešto više od  dva mjeseca za uvježbavanje predstave, a onda u to vrijeme dođe Božić i Nova godina. Ipak, 10. ožujka 2024. godine odigrali smo premijeru pred pregradskom publikom – priča nam Vidaček.

– Željeli smo prenijeti publici da se ovakve stvari doista događaju i da ostavljaju dugotrajne posljedice. Takve se stvari više ne smiju događati jer – život je samo jedan – dodaje.

U središtu priče je djevojčica bez roditeljske ljubavi, koja je upoznala samo ljubav djeda. Braći je bila teret pa su je poslali u sirotište. Kasnije, kao žena, željela je osnovati obitelj, pružiti svojoj djeci ljubav koju sama nije imala, a istovremeno je čeznula za sinovima koje je morala napustiti, grleći ih u svojim mislima. Slavica ističe kako je kroz godine čula mnogo sličnih priča.

– Nakupila sam prilično godina, a i sjećanja me, donekle, služe tako da sam imala prilike čuti ili vidjeti slične stvari koje su se događale mlađim ženama, u obiteljima koje nisu imale razumijevanja za takve situacije, a najčešće im je bilo važnije što drugi o tome misle. Nakon predstave su nam prilazili ljudi iz publike s pričom da je u njihovoj obitelji, rodbini ili okolini bilo takvih slučajeva. Pogodili smo autentičnost radnje – prisjeća se Vidaček. Iako su amateri, strast ih vodi.

Pljesak kao nagrada

– Ne možemo se mjeriti s profesionalcima, ali dajemo sve od sebe. Nagrada nam je pljesak, osmijeh, lijepa riječ. Pružite nam šansu, pogledajte predstavu – možda vas emocije koje doživite potaknu da pogledate i druge amaterske predstave. U Krapinsko - zagorskoj županiji ih ima puno – kaže. Ako uspiju osigurati sredstva, održavaju i radionice s profesionalcima.

- Amaterske družine, a tako i naša, ne mogu napraviti audicije i dodijeliti uloge jer glumci ne stoje u redu da dobe ulogu. Neće ni biti plaćeni, ni postati slavni, a uz to će imati troškove puta i svoje slobodno vrijeme će potrošiti na ono što vole. Prilikom početnog čitanja teksta glumci već sami izraze želju koju ulogu bi željeli, ali voditelji moraju nekad odlučiti između dvije osobe ili dvije uloge, a ponekad ispadne da netko fali i nema mogućnosti da netko od postojećih igra još jednu ulogu pa dobijete novog glumca ili glumicu koji dobije preostalu ulogu. Probe su nekad duže jer smo puni energije, a ponekad kraće jer dođemo umorni, ali ono s čime većina amatera vodi borbu je naći vrijeme za probu jer svi imaju obaveze, posao, obitelj pa sve treba posložiti – govori nam i priznaje da su se bojali reakcije publike jer predstava nije komedija.

Otvorenije društvo

– Ipak, publika je reagirala sjajno. Mnogi su rekli da im je sat vremena prošao brzo, da su doživjeli predstavu kao da je gledaju prvi put, čak i kad su je gledali opet. Znamo da može bolje, ali ponosni smo jer dajemo sve od sebe – kaže Vidaček. Predstava 'Želim malo ljubavi' podsjeća da svi imamo ljude oko sebe s vlastitim mukama – neke znamo, a neke ostaju skrivene.

– Svi imamo obitelj, prijatelje, znance ali i osobe koje povremeno srećemo koji imaju svoje muke. Za neke znamo, a neke ostaju skrivene i ne čine nikome dobro. Kad bismo bili pažljiviji, na neki bismo način pridonijeli da nam društvo bude otvorenije te da razumije nevolje nekog drugog, a često je potrebno malo razgovora, malo potpore ili malo ljubavi – zaključuje Slavica Vidaček.