Zbog ovog vica o Titu završila je na Golom otoku s 22 godine
Foto: Wikimedia/ Ministry of Information & Broadcasting, Government of India (Printscreen)
Na današnji dan, 25. svibnja, nekada se obilježavao vjerojatno najpopularniji praznik bivše Jugoslavije – Dan mladosti.
U to je vrijeme Tito bio slavljen gotovo kao božanstvo – pjevale su mu se pjesme, a jedna od najpoznatijih, “Druže Tito, ljubičice bijela”, stajala je mladu novinarku Jovanku Ženi Lebl dvije i pol godine zatvora na Golom otoku. Tamo je završila sa svega 22 godine.
O novinarki Jovanki Ženi Lebl, Beograđanki židovskog podrijetla koja je preživjela i nacistički logor i Goli otok, danas se malo zna. Jedan od rijetkih tekstova o njoj objavljen je 2013. godine u listu Politika, u kojem je radila sve dok nije uhićena zbog vica o Josipu Brozu Titu koji je jednog jutra ispričala u redakciji.
– Jednom joj je kolega ispričao šalu da je Jugoslavija pobijedila na međunarodnom natjecanju u uzgoju cvijeća jer je uspjela uzgojiti ljubičicu bijelu tešku 100 kilograma – aludirajući na stihove pjesme “Druže Tito, ljubičice bijela, tebe voli omladina cijela”. Kada je vic prepričala kolegama, došli su po nju dvojica agenata Udbe. Optužili su je da je govorila protiv Tita i da nije prijavila osobu od koje je čula “neprijateljsku šalu”. Uslijedilo je uhićenje i zatvaranje – najprije u zloglasni zatvor UDB-e Glavnjača, zatim u logor Ramski rit, pa u Zabelu, Grgur i konačno na Goli otok. U pet različitih zatvora, u razdoblju od travnja 1949. do listopada 1951., od nje se tražilo da promijeni mišljenje i prizna krivnju. Izbačena je i iz Udruženja novinara – navodi se u tekstu objavljenom u Politici u srpnju 2013.
Nakon raspada Jugoslavije, Ženi Lebl objavila je knjigu Ljubičica bijela, koja je postala bestseler u Izraelu. U njoj je opisivala strašna iskustva iz zatvora, a najpotresnija su bila ona s Golog otoka. Mnogi tada nisu ni znali da su žene također bile zatočene na tom otoku.
– Samo oni koji su doživjeli žeđ znaju cijeniti vodu. Bile smo okružene morem, a žedne do ludila. Naučile smo koliko je teško iščupati kamen iz njegova prirodnog okruženja. Tada shvatite da kamen ima svoje „žile kucavice“ i gdje ga treba raslojiti. Čupale smo temelje stijena koje su ondje stajale stoljećima – mijenjale smo samu prirodu – pisala je.
– Djevojke su se pretvarale u starice, zubi su im otpadali, obolijevale su, dok su primale vijesti da su ih se odrekla djeca, majke i muževi – jer su postale narodni neprijatelji – svjedočila je Lebl.
