Zašto u crkvi govorimo tiše nego inače? Razlog ovog običaja mnoge će iznenaditi
Prijeđete li prag crkve, glas vam se gotovo sam od sebe stiša, i prije nego što stignete razmisliti. Taj običaj u crkvi prati mnoge naraštaje, čak i one koji unutra ulaze samo jednom godišnje, za Uskrs ili blagdan zaštitnika. Naizgled je riječ o sitnoj navici, a iza nje stoji nešto što se prenosi stoljećima.
Tišina koja ima posebno značenje
Od davnina se vjerovalo da u svetim prostorima čovjek treba biti mirniji i pažljiviji u riječima i postupcima. Glas se ne podiže bez potrebe. Razgovori se vode tiho i s mjerom, gotovo kao da svaka glasna riječ narušava nešto krhko u zraku.
Nije slučajno. Ovaj običaj pomaže ljudima da se na trenutak odmaknu od svakodnevne buke, sirena, zvonjave telefona i dječje graje te pronađu unutarnju tišinu koju užurbana svakodnevica rijetko dopušta.
Zašto instinktivno stišamo glas čim uđemo?
Stišavanje glasa u crkvi nesvjesna je reakcija na prostor koji za mnoge nosi duhovnu težinu – spoj poštovanja, obzirnosti prema drugima i osjećaja da je riječ o mjestu drukčijem od svakodnevnog.
Čak i oni koji rijetko dolaze u crkvu primijete kako spontano snize ton glasa. Debeli kameni zidovi, visoki svodovi i miris tamjana čine svoje. Kao da vam sam prostor tiho poručuje da usporite, a tijelo ga posluša prije nego što um stigne postaviti pitanje.
Običaj u crkvi koji se čuva stoljećima
Sjetite se kako vas je baka prvi put povela u crkvu i prislonila prst na usne. Tako se tiši govor u crkvi prenosi – ne kroz pravilnike, nego jednim pogledom i tihom gestom starije osobe koja u tišini pali svijeću.
Poput mnogih drugih narodnih običaja, podsjeća nas da postoje mjesta i trenuci u kojima je mir vrjedniji od glasnih riječi. Zato mnogi i danas smatraju da tišina u crkvi nije samo pravilo ponašanja, nego dio žive tradicije.
Najzanimljivije je što ovaj običaj nadilazi osobnu vjeru. I onaj tko ne vjeruje u Boga često će stišati glas kada zakorači unutra, jer poštovanje prema mjestu i ljudima oko sebe ne traži potvrdu o krštenju. Upravo se u tome vidi koliko su običaji u crkvi duboko ukorijenjeni u našem društvu.
