Španjolac Hugo i Talijan Daniele doselili u Zagorje, ovo je njihova priča. 'Pekli smo ćevape na tavi Made in Yugoslavia'

U vremenu kada mladi često odlaze iz manjih sredina, mladi Španjolac i Talijan odlučili su doći baš u jednu takvu, u Zabok. Ne zbog velikog grada, ne zbog karijere u korporaciji, nego zbog iskustva i učenja. Zbog ljudi. Zbog nečega što se dugo pamti. U Zabok su stigli s dva kofera, automobilom iz Italije i avionom iz Španjolske, ali su došli i s puno radoznalosti, otvorenog srca i onom iskrenom, dječačkom energijom koja podsjeća koliko je svijet velik, a opet nevjerojatno povezan. Hugo Stokic (23) iz Španjolske i Daniele Stefanini (26) iz Italije novi su volonteri u Mreži udruga Zagor. 

Dva autentična volontera

U Zagorje su stigli kroz projekt 'Dva volontera za lokalnu zajednicu 7.0' u sklopu programa Europske snage solidarnosti, a ovdje će ostati do studenoga. Tri tjedna su tek iza njih, a već imaju zagorske nadimke (Hugač i Danek), govore 'velim', 'bum' i 'pemo', raspravljaju o gablecu i planiraju kako će u životopis upisati znanje zagorskog.

Iako su skromni kad govore o znanju jezika, činjenica je da se s njima bez problema može voditi razgovor. Griješe, traže riječi, smiju se sami sebi i to hrabro, ali je njihova komunikacija simpatična mješavina hrvatskog, španjolskog, engleskog i improvizacije. Kažu da su kao djeca, ali upravo ta dječja otvorenost čini ih autentičnima. 

Kako znaju hrvatski?

Daniele je u Hrvatsku prvi put došao slučajno. Trebao je na Erasmus u Sankt Petersburg, studirao je ruski jezik, ali je 2022. godina promijenila planove. - Fakultet je prekinuo partnerstvo i poslali su me u Zagreb. Morao sam birati između Litve i Hrvatske. Odabrao sam Hrvatsku i bio sam zapravo sretan. Svaki dan smo imali tečaj hrvatskog jezika, pet dana u tjednu. Svidio mi se jezik, kultura, taj način života, a povijest ovih prostora mi je jako zanimljiva - priča Daniele.

Kada mu je prijateljica poslala poveznicu na projekt u Zagorju, nije dugo razmišljao. Prvog veljače krenuo je iz Castiglione dei Pepoli, mjesta u blizini Bologne, svojom Dacijom Sandero, vozio cijeli dan i stigao u Zabok. Tamo su ga dočekali ključevi stana i nova stranica njegovog života.

Hugo je u Hrvatsku stigao istog dana, ali avionom.

- Sestra mi je pričala o europskim projektima. Tražio sam nešto u Hrvatskoj, htio sam naučiti engleski, a obožavam snimati, volim audiovizualne medije i film. Kad sam vidio ovaj projekt, rekao sam: to je to! - kaže Hugo. Hrvatski jezik nije mu stran. Njegova majka rođena je u Tuzli, a on je odmalena dolazio u Bosnu. - Tamo imam familiju, ono što još imam. Kako postajem stariji, sve me više zanimaju moji korijeni i kako je moja mama živjela. Želim bolje govoriti hrvatski, a kad naučim i zagorski, to će biti ekstra. U CV ću moći napisati: španjolski, engleski, hrvatski i zagorski - kaže s osmijehom.

Život u Zagorju kao kod kuće

- Ljudi su ovdje drugačiji i super simpatični. Na primjer, sjećam se kad je mamin muž prvi put došao u Bosnu. Ljudi su se rukovali pa mu je bilo čudno jer se Španjolskoj pozdravljaju s dva poljupca - kaže Hugo.

- Ja sam već bio u Hrvatskom Zagorju u posjetu Kumrovcu, baš prilikom mog erasmusa u Zagrebu. Prvi dojmovi života u Zagorju su baš dobri, zanimljiv mi je zagorski dijalekt. Meni se sviđa i osjećam kao kod kuće. Mislim da je mjesto odakle sam ja vrlo slično. Tamo ima planina, ruralno je i ima puno farmera. Mislim da je i mentalitet sličan. Čekam da izađe sunce da mogu u prirodu - kaže Daniele.

Gablec 

Slažu se oko jednog: Kako možete jesti u 9 ujutro? Zagorski doručak, takozvani gablec, doživljavaju kao gastronomski maraton. No istovremeno priznaju da su siti, fokusiraniji i spremni za rad. - U 9 ujutro grah?! Jučer smo jeli u 9:15. To je rekord. Rekord! A stvarno mogu pojesti. Kad se najedem bolje mi mozak radi. Bio je jedan dan kada nismo jeli, odnosno jeli smo kad smo stigli i mozak mi stvarno nije radio dobro. Danas, ćevapi u 10:20 – priča nam simpatični Hugo. Ali tava 'Made in Yugoslavia', u stanu u kojem su smješteni, ima status relikvije.

- Prvi dan smo išli Lidl, kupili smo ćevape, uzeli kruh. Ispekli smo ih na tavi koja je 'Made in Yugoslavia. Ta tava je najbolja koju koju imamo. Bolja od ovih novijih - kaže Hugo.

Učenje, rad i malo dječje radosti 

U Mreži udruga Zagor rade od osam do tri. Rutinu još nemaju, ali imaju entuzijazam. Daniele je već postao glavni urednik časopisa 'Mla-dost.dobro' koji izdaje organizacija.

- To je prilika da naučim kako se taj posao radi. Moram naučiti kako se radi u Canvi, Adobe Suiteu, InDesignu... Želim dobro naučiti hrvatski, jer to mi treba za kasnije i zato što me zanima. Bilo bi dobro stići najmanje do razine B2, C1 bilo bi odlično, ali hrvatski je malo težak jezik. Dat ću filozofski odgovor: Ja ne očekujem ništa, jer želim uživati u procesu - kaže Daniele.

- Ja obožavam kreativnost. Kroz audiovizualnu umjetnost volim pokazati ono što ne mogu riječima. Htio bih naučiti i hrvatski i engleski - dodaje Hugo. 

- Mi smo malo kao djeca. Zezamo se da pričamo kao da imamo tri godine. On ne može pričati engleski, ja ne mogu pričati španjolski. Onda je naš jezik za komunikaciju hrvatski pa pričamo kao djeca – nadovezao se Daniele.

Seljačka buna i 'zagorski Isus'

Jedan od prvih velikih doživljaja bila im je Seljačka buna u Stubici. - Nisam razumio naratora, jer on je pričao taj stubički, ali znam dosta toga zbog studiranja. Matija Gubec je heroj. Ne može biti kontroverzni čovjek. On je zagorski Isus. Ima jedna priča... Blizu mene na buni bilo je dijete s ocem i majkom. I on je pitao: "Jesu li dobri ljudi izgubili?." I tata je odgovorio nešto kao: "A da, nažalost su izgubili." I dijete je odgovorilo: "Ne, nisu, jer ja sam još živ'' – ispričao nam je Daniele.

- Ja sam bio opčinjen kostimima, scenom. Baš mi je dobra impresija. Alen Islamović je bio tamo jer je napravio sound check prije početka svog koncerta. I on je pjevao. Njega je moja mama slušala dok je bila tinejdžerka – kaže Hugo.

Nedostatak društva

- Radimo i ugodno nam je. Nedostaje nam društvenog života, odnosno da upoznamo nekog, da se možemo i vratiti kad sve ovo završi, ali imamo još vremena - ispričali su nam, a Daniele je zaključio: - Imam dobar osjećaj u Zagorju. Meni izgleda kao županija koja ima bolju budućnost, koja ide naprijed. Vidio sam Slavoniju, e to je sasvim druga priča. I onda, potpuno spontano, kaže rečenicu koja zvuči kao da je oduvijek njegova: - Fala Bogu kaj sam Zagorec!

Poziv za kavu

Ta rečenica, izrečena kroz smijeh, ali bez ironije, možda je najbolji sažetak njihova boravka. U samo tri tjedna uspjeli su pronaći nešto što mnogi traže godinama, osjećaj pripadnosti. Možda još nemaju ekipu za kavu, možda još traže svoje mjesto za stolom u nekom zabočkom kafiću, ali već su pronašli ono važnije, otvorena vrata i ljude koji ih slušaju. A to je, za početak, sasvim dovoljno. Jer volontiranje nije samo projekt, radno vrijeme i nova stavka u životopisu. To je razmjena. Oni su u Zagorje donijeli energiju, znatiželju i širinu svijeta, a Zagorje im polako uzvraća toplinom, dijalektom, gablecom i pričama koje će nositi sa sobom dugo nakon studenoga. Možda je prava mjera jedne zajednice upravo u tome koliko brzo stranac može reći ''ovdje mi je dobro''. A ako je suditi po Hugaču i Daneku, u Zagorju se čovjek može osjećati kao doma i prije nego što to shvati. I možda je sada red na nama da ih pozovemo na tu kavu.