Dvorjani iz Zagorja osvojili Croatian Blues Challenge i idu u Memphis: 'Idemo predstaviti sebe i svoj kraj'

ZL: Da vam netko danas zabrani glazbu, čime biste se bavili? 

Antonio: Da mi netko zabrani glazbu, kroz život bi se vodio nadimkom razrednice iz srednje škole, “majstor improvizacije i kamuflaže”, ali kad bih isključio glazbu, bio bih parfumer ili ono što sam duboko u sebi oduvijek htio biti, glumac. 

ZL: Sjećate li se trenutka kada ste prvi put pomislili: „Čekaj, možda ja ovo stvarno mogu”?

Vid: Antonio i ja poznajemo se cijeli život, skupa smo odrasli, igrali nogomet, zajedno krenuli u glazbenu školu. Pod odmorima, od nastave Solfeggia, iskradali smo se u učionicu sa klavirom i gitarom, gdje smo isprobavali, točno se sjećam pjesme, Hold the line od Toto-a. Već onda smo primijetili da imamo odličnu zajedničku energiju, potkovanu dobrim poznanstvom koja se kasnije nastavila razvijati na raznim prigodama, za koje su nas ljudi rado svirački angažirali. U tim momentima kreirala se spoznaja o tome da radimo nešto vrijedno.

ZL: Tko je prvi shvatio da imate nešto posebno za glazbu, vi sami ili netko drugi?

Antonio: Vjerujem da su prije svega, naši roditelji ti koji su prepoznali u nama razne glazbene sposobnosti u najranijim godinama života, te nas obojicu, već sa sedam godina upisali u glazbenu školu. Na tome smo im jako zahvalni. Nakon njih, tu su bili i naši profesori, koji su nas vodili na razna natjecanja, u mom slučaju iz klavira, harmonike i solfeggia, a Vida iz gitare. Vrlo brzo smo postali svjesni svojih mogućnosti, zato smo još i danas, proaktivni u istom području, zahvalni sami sebi na upornosti i ustrajnosti.

ZL: Koja je najgora stvar koju vam je netko ikada rekao o vašem sviranju? I je li, možda, bio u pravu?

Vid: Najgora stvar koji su nam ljudi na nastupu rekli je da smo preglasni. 100% sam siguran da su bili u pravu.

ZL: Jeste li ikada nakon nastupa došli kući i pomislili: „Ovo je bilo katastrofa, više nikad”?

Vid: Jesmo da. Par puta smo svirali na prigodama za koje smo se zajednički dogovorili da nećemo prihvaćati i da nisu dio naše glazbene ideje.

ZL: Tko je od vas dvojice veći perfekcionist, a tko onaj koji kaže „ma dobro je, idemo”?

Antonio: Smatram da ni jedan od nas nije “perfekcionist” te smo više-manje obojica onaj tip “kak bu, bu”. Ono što želim reći je da smo oboje sigurni u vlastite izvođačke sposobnosti, gotovo uvijek reagiramo isto na kojekakve neplanirane situacije.

ZL: Kad biste morali jedan drugome dati glazbenu dijagnozu, što bi pisalo na nalazu?

Antonio i Vid: Antoniu bi na nalazu pisala dijagnoza “kronični slučaj akutne depresije” jer preferira sporije i nježnije taktove, dok bi Vidu na nalazu pisao “anksiozini poremećaj” uzrokovan strahom od sporih, nježnih i ljubavnih štihova rezultiran željom za žeščim ritmovima. Baš zato smatramo da se odlično nadopunjavamo, svatko daje dijelić svojeg svijeta, i nježnog i žestokog, u sliku koju zovemo, Dvorjani.

ZL: Tko prvi izgubi živce kad nešto ne ide kako ste zamislili?

Antonio: Nismo se nikad ozbiljno posvađali oko glazbe, no često se pojave različita mišljenja, ali kao i u braku, kompromisno se rješavaju takve situacije.

ZL: Jeste li se ikada ozbiljno posvađali oko glazbe? Oko čega?

Vid: Ne postoji, zato što zajednički surađujemo 15 i više godina.

ZL: Postoji li nešto što jedan kod drugoga nikako ne podnosi, ali prešuti jer ste ipak glazbeni partneri?

Antonio i Vid: Ne moramo ništa zamišljati. Redovito na našim svirkama mijenjemo uloge, posebice u zadnjim setovima, a sve čitatelje i dragu novinarku Martu pozivamo da poprate naše iduće nastupe gdje će tome svjedočiti.

ZL: Koji je najčudniji trenutak koji ste zajedno doživjeli zbog sviranja?

Antonio i Vid: Jednom prilikom, prije par godina, vratili smo se sa svirke pomoću vučne službe. Naravno, pozitivna bilanca nije bila ostvarena.

ZL: Kako izgleda vaš život kad niste Antonio i Vid s instrumentima u rukama?

Vid: Već smo odgovorili što radimo dok nam glazba nije u glavnom fokusu, a nadovezujući se na to, dok ne nastupamo, ispunjavamo svoje obiteljske obaveze, ali naravno da ni jedan dan ne prođe bez instrumenata. Redovito vježbamo, usavršavamo se, snimamo i surađujemo s drugim glazbenicima. Glazba je naš poziv u kojem neizmjerno uživamo.

ZL: Koliko se razlikujete na pozornici od onoga kakvi ste privatno?

Antonio i Vid: Pokušavamo biti realna slika i prilika naših vlastitih osobnosti, ne maskirajući ništa, vjerujemo da ljudi prepoznaju prirodni element naše autentičnosti.

ZL: Koliko je zapravo teško biti mlad glazbenik u Hrvatskoj ako želiš od toga živjeti?

Antonio: Tajna uspjeha je biti tvrdoglav. Ako vjeruješ sebi, već si jedan korak bliže uspjehu, u svaki nastup ulaziti s punom emocijom, bez očekivanja. Tada se karte same poslože, a put se izgradi “sam od sebe”.

Vid: Od bluesa se može živjeti, kombinacijom talenta i napornog rada. Bliski suradnik Tomislav Goluban pravi je primjer takve priče, a Antonio i ja obožavamo blues, no njegujemo i ostale žanrove. Smatramo da emocija koja dolazi iz glazbe nije zaključana u specificnom žanru, glazba je univerzalna, a opet šarolika, a mi volimo bojati većom paletom boja.

ZL: Kad biste sutra dobili ozbiljan novac za glazbu, na što biste ga prvo potrošili?

Antonio i Vid: Uložili bismo novac u bolju i kvalitetniju opremu, marketing, studio.

ZL: Jeste li ikada bili ljubomorni na nekog drugog glazbenika?

Vid: Ne vidim zašto ljudi često potežu pitanje ljubomore u glazbi. Za razliku od ostalih industrija, u glazbi ne postoji konkurencija, već međusobna podrška. Budući da se konzumenti glazbene industrije ne zadržavaju isključivo na jednom izvođaču, konkurencija ne bi trebala postojati. To je ono što je specifično za glazbu, nema preotimanja klijenata, svi smo jedan tim.

ZL: Koji je vaš najveći glazbeni uspjeh?

Antonio i Vid: Možemo izdvojiti pobjedu na Croatian Blues Chellengu, par internacionalnih nastupa (Švedska, Švicarska, Slovenija) no, naš najveći uspjeh je svaki nastup sa zadovoljnim publikom.

ZL: Kad ste čuli da ste pobjednici 17. Croatian Blues Challengea, koja je bila prva misao, kome ste prvome javili?

Vid: Kad smo saznali da smo pobjednici, čestitali smo jedan drugome, sa guštom odsvirali pobjednički bis, javili obitelji. Nismo htjeli raditi preveliku buku. Kratko smo proslavili u lokalnom zabočkom kafiću. Pobjeda nam laska iako u glazbi ne razmišljamo kao o natjecanju. Nismo se išli natjecati, išli smo predstaviti sebe i svoju interpretaciju glazbe, a očigledno se stručnoj komisiji to dopalo, prema tome, bez prevelikih očekivanja, pristupili smo tom nastupu kao i prema svakom drugom, opušteno i samouvjereno. S istom idejom idemo i u Memphis gdje želimo predstaviti nas, naš kraj iz kojeg dolazimo, ne zamarajući se rezultatom samog natjecanja. Glazba nije sprint na 100 metara, ne može se reći koji izvođač je bolji, pa se ni ne opterećujemo sa nikakvim plasmanom.

ZL: Što želite da ljudi kažu za godinu dana kada čuju vaša imena?

Antonio: Voljeli bi da na našem primjeru kažu onu poznatu - na mladima svijet ostaje. Da se vesele našim nastupima, te da nas i dalje podržavaju u onome što radimo za sebe i za njih.