Zagorec tužio svoju mamu: Žive u istoj kući, mora mu platiti 600 eura
Foto: Zagorje.com/AI Ilustracija (nije u vezi s navedenim događajem, niti osobama)
Obiteljski odnosi znaju biti komplicirani, a kad se u priču upletu nekretnine i zajednički krov nad glavom, nerijetko stvari završe na sudu. Upravo se to dogodilo u jednoj obitelji sa šireg zlatarskog područja, gdje je sin povrat novca za popravak krova odlučio potražiti tužbom protiv vlastite majke. Iako dijele istu adresu, dogovor očito nije bio moguć, pa je ovog petka presudio Općinski sud u Zlataru, naloživši majci da sinu isplati 600,21 euro sa zakonskim zateznim kamatama, dok je ostatak njegova tužbenog zahtjeva odbijen.
A priča je poprilično zanimljiva. Sve je počelo kada je sin odlučio sanirati dotrajalo krovište na kući u kojoj žive. Kako stoji u obrazloženju presude, nekretnina je u suvlasništvu, pri čemu sin drži jednu trećinu, dok majci pripadaju preostale dvije trećine kuće. Sin je krenuo u radove jer mu je, kako je naveo u svom iskazu, soba bila puna vlage i u njoj više nije mogao spavati ni normalno funkcionirati. Na krovu su se mijenjale letve, grede, dotrajali crijep i limarija, a kako bi namaknuo novac za materijal, prodao je nešto svojih drva, s obzirom na to da mu skromna mirovina nije dopuštala takav trošak. Sin je isprva tražio povrat znatno većeg iznosa, no tijekom postupka tužbeni je zahtjev smanjio na 1.042 eura, kada se ispostavilo da je dio materijala, točnije ploče i same radove, platio i odradio njegov sin, odnosno tuženičin unuk.
S druge strane, majku je u postupku zastupao njen drugi sin, brat tužitelja, koji je u odgovoru na tužbu naveo kako majka prima malu mirovinu od 450 eura te boluje od Alzheimerove bolesti i demencije. Tvrdio je da njegov brat zapravo nikada nije istinski brinuo o majci i da mu je jedini motiv lak novac. Također je isticao kako radovi na krovu uopće nisu bili potrebni jer su prije petnaestak godina već mijenjani rogovi i dio crijepa. Predlagao je i građevinsko vještačenje kako bi se utvrdilo je li krov uopće trebalo dirati, kao i medicinsko vještačenje majčina zdravstvenog stanja, no sud je oba prijedloga odbio ocijenivši ih nevažnima za sam predmet spora, budući da se ovdje radilo isključivo o namirenju troškova nužnih ulaganja u zajedničku imovinu.
U dokaznom postupku saslušano je više svjedoka, susjeda i članova obitelji, a ključnim se pokazao iskaz unuka koji je potvrdio da se krov morao popraviti jer je voda prodirala u kuću, pri čemu se baka samim radovima nije protivila. Svjedok koji je pomagao u kući također se prisjetio da je krov s jedne strane prokišnjavao te da su grede i zidovi bili potpuno mokri. Sud je utvrdio da su radovi doista obavljeni i da su bili nužni za očuvanje nekretnine, no konačni izračun duga ispao je drukčiji od onoga što je sin priželjkivao.
Kako se navodi u presudi, sud je uvidom u službene dopise utvrdio da je sin za sanaciju tog istog krovišta već dobio namjensku jednokratnu novčanu pomoć od jedinice lokalne samouprave u kojoj živi, i to u iznosu od pet tisuća nekadašnjih kuna, odnosno oko 663 eura. Taj se iznos, obrazložio je sud, morao odbiti od ukupnog troška nabavljenog materijala jer bi u suprotnom došlo do neopravdanog bogaćenja. Kada se podvuče crta, ispalo je da je sin iz vlastitog džepa za materijal izdvojio 900,31 euro. Budući da majka drži dvije trećine kuće, sud je presudio da ona mora pokriti dvije trećine tog stvarnog troška, što točno iznosi 600,21 euro. Kako su obje strane djelomično uspjele u ovom sporu, sud je odlučio da svatko snosi svoje troškove postupka.
