Ovaj put sam kao naslov iskoristila svima nam znanu izreku koju koristimo kada želimo reći koliko su školski dani lijepi i bezbrižni. Doba je to kada nemamo mnogo briga osim redovito pohađati školu i truditi se postizati što bolje ocjene . Isto tako, doba je to kada imamo najviše vremena za druženje s prijateljima i zabavu. Tada ni ne slutimo koliko nedaća, padova i uspona život pruža, a mi se sa svime moramo hrabro suočiti i koračati dalje kroz život.

Sjetim se nekad i svojih školskih dana, i osnovnoškolskih i srednjoškolskih. Ne, tad nije bilo kompjutora (ako se osvrnemo na osnovnu školu) ni facebooka ni twitera. Tada smo u ljetnim danima igrali skrivača do kasno u noć, tada smo na igralištima znali provesti po pet-šest sati bez ikakvih svađi, ne daj Bože tučnjava.

U srednjoj nas je školi već zahvatila kompjutorska era, no ne u tolikoj mjeri kao što je to danas. Mi smo još uvijek radije od facebooka išli na kavu jedni s drugima, radije smo ljetne večeri provodili pričajući na nekoj terasi. Tada, isto tako, nismo svakih nekoliko mjeseci mogli čuti da je neki srednjoškolac ubijen od ruke svojih vršnjaka. A danas je to čest slučaj. Maloljetničko nasilje uzelo je maha u tolikoj mjeri da se gotovo svakih mjesec dana, ako ne i češće,  u medijima može čuti vijest o napadu, nasilju, pa čak i ubojstvu mlade osobe od strane njenog vršnjaka. 

A kako se sankcioniraju napadači ili ubojice? Gotovo nikako. Kada ih uhvate uglavnom su maloljetni pa im se ne može suditi. Takvi napadači eventualno dobiju nekoliko mjeseci ili godinu do dvije u nekoj odgojnoj ustanovi, a poslije toga su slobodni kao ptičice. Slobodni kao da nisu nekome oduzeli život, kao da nisu jednu obitelj zauvijek zavili u crno, kao da nisu prijatelju ubili prijatelja, kao da nisu zbog nepromišljenosti, zlobe i dokazivanja zaustavili i uništili mladi život.

Naš je pravosudni sustav odavno pokazao svoje mane i nedostatke, a nekažnjavanje ili blago kažnjavanje ovakvih slučajeva jedan je od najvećih propusta. Eto, prije kojih mjesec dana pustili su iz kaznionice jednog od ubojica zagrebačkog maturanta Luke Ritza. Odslužio je devet mjeseci zatvora, bio je vrlo uzornog ponašanja, i eto, pušten je na slobodu. Tragično. Loše. Za ne povjerovati.

No uz državu i pravosuđe, veliku ulogu igra i obitelj. Obitelj koja djeci mora usaditi misao da je nasilje loše, da ne rješava ništa i da ne donosi ništa dobro. Cjelokupno se društvo, sasvim sigurno je, mora promijeniti da bi nasilja među mladim bilo što manje i da bi zaista đačko doba bilo najljepše doba u životu mlade osobe.