Da ima onih koji nesebično i vrlo rado pomažu životinjama u nevolji, dokazala je mala spasiteljska ekipa koja je pred nekoliko dana spasila obitelj dabrova od sigurne smrti na brani u Oroslavju. Da su upali u branu i ne mogu izaći iz nje, primijetila je Vanda Pižir iz Stubičkih Toplica, a onda je u pomoć pozvala prijatelja i ljubitelja životinja Kristijana Sojča iz Oroslavja.

Zatočeni i prestrašeni

Zapravo ih je moja mama uočila, prilikom šetnji s psom. Vidjela ih je u jednom dijelu brane, gdje je na dnu bilo oko metar vode i ispričala mi da ih svaki dan viđa tamo. Postalo mi je čudno da se oni stalno svojevoljno zadržavaju unutra, pa sam pošla s njom. Bilo je to već osmi dan otkako ih je ona uočila. Jedan je bio veći i dva manja, pretpostavljamo da je to bila mama s mladuncima. Bili su već skroz istraumatizirani, pa kad bi došli, preplašili bi se odmah i povukli u vodu. Donijeli smo im hranu, nasjeckanu vrbu i mrkvu, a kad smo drugi dan skužili da hrane nema, zaključili smo da su oni zapravo tu zatočeni i da ne mogu izaći. Majka se pokušavala u nekoliko navrata popesti, no nije uspjela – ispričala nam je Vanda, koja se tada odmah sjetila gradskog vijećnika Kristijana Sojča, jer je, kako kaže, znala da se on na tako nešto neće oglušiti. I bila je u pravu, Kristijan je, kaže, zapravo postao heroj, jer je urgirao na nekoliko mjesta ne bi li na kraju uspio spasiti dabrove.

I. Bubanko, K. Sojč i V. Pižir

Akcija spašavanja

Prvo sam pomislio da je riječ o riječnim štakorima, no kad sam došao na branu vidio sam dabrove kako se preplašeni stišću u jednom kutu brane. Nisam dvojio niti sekunde, jer priroda je savršenstvo koje danas ionako ne cijenimo dovoljno. Volim prirodu, gljivar sam, bavim se permakulturom, i najmanje što mogu učiniti je jedna ovakva intervencija – rekao je Kristijan. Prvo je nazvao poznanicu veterinarku, koja ga je uputila na osobu koja pomaže divljim životinjama u ovakvim situacijama, zatim i predsjednika oroslavskog Gljivarskog društva Maglen Krunoslava Pavlinu koji je odmah došao na lokaciju te gradsku upravu gdje je došao do kontakta osobe koja je nekada brinula o brani. Iako je prvo napravio drvenu platformu i nadao se da će se dabrovi popeti i otići u prirodu, nisu uspjeli. No, onda je stigao Ivan Bubanko, koji je dvadesetak godina brinuo o ovoj brani te podigao jednu ustavu. Dok su dva odmah pobjegla ispod, s trećim je bilo malo posla, stoga se Kristijan spustio ljestvama na plato blizu ustave i drvenom letvom dabrića usmjerio prema izlazu. Onda su oboje potrčali za majkom. – Svi smo kliknuli od veselja. Bili smo zadovoljni, pomoći životinji koja si ne može sama pomoći stvarno je gušt, osjećaj je super – kaže Kristijan.

Sreća i zadovoljstvo

Zadovoljstvo je bilo tim veće, jer su znali kakva je sudbina dabrove čekala. – Kad ispričam to svojim mušterijama u frizerskom salonu, često nailazim na podsmijeh. A meni je to, kad su oni konačno izašli van, bilo ko da si mi dal milijun dolara, jer sam znala da bi vjerojatno, da ih moja mama nije uočila, bili uginuli od gladi. Mama i sad svaki dan kad šeće onuda pogleda prema brani, no nije ih više vidjela, niti pronašla u blizinu njihovo stanište – kaže Vanda, dodavši kako je, za ljubitelje prirode i životinja, poput njih, ovo bilo jedno lijepo iskustvo i velika sreća kad imaš priliku susresti se s obitelji dabrova u prirodi. - Nikad prije nisam bio toliko blizu dabrovima u prirodi, zadivilo me koliko su elegantni i koliko moćno izgledaju iz blizine – nadovezao se Sojč, koji kaže kako je i do sada imao iskustva s pomaganjem životinjama, jer je već tako jednom spasio ostavljenog psa kojem je lovac prostrijelio šapu.

Akcija spašavanja trajala je nekoliko sati, a sve zbog toga, kaže Kristijan, što nisu bili spremni, jer nisu znali što i kako učiniti. Sada znaju koje je najbrže rješenje, ukoliko se nešto slično opet desi nekoj životinji, a lijepo je znati da ni tada neće dvojiti.