Iz srednje škole su izašli davne 1968. godine, a okupili su se ponovno na mjestu gdje su proveli četiri godine, Srednjoj školi Bedekovčina, koja se tada zvala Kemijska i građevinska škola. Taj razred građevinara tada je pohađalo dvadeset troje učenika, odnosno osamnaest momaka i pet djevojaka. Na 50. godišnjici okupilo se njih osamnaestero, a sve na inicijativu Miljenka Meštorovića.

Inicijativa

– Zadnji put smo se sreli prije dvadeset godina, a tad samo jedan kolega nije došao na tu godišnjicu. Sada kad smo svi u penziji, mislio sam zašto se ne bi našli – rekao nam je Meštrović koji je, kako kaže, na sve moguće načine dolazio do kontakata svojih kolega. – Pomagali su mi poštari, a čak i župnici sa svih područja – našlio se Meštrović koji u razgovoru s nama nije krio zadovoljstvo dobrom atmosferom koja je vladala na njihovom emotivnom susretu.

Osebujan razred

Bilo je tu, naime, pričanja anegdota iz školskih dana, među kojima primjerice i to tko je sve morao pješke do škole. Školskih dana su se prisjećali sa sjetom, a kako nam je kazao Meštović, njegov je razred bio osebujan. – Bili smo mali razred. Razrednica, dana pokojna Vera Lovreček je bila jako dobra. Davala je životne smjernice, a učila nas je čak i plesati – ispričao nam je Meštrović. Kaže kako je njegova generacija bila jedna od najuspješnijih. – Naša generacija je tada bila nešto poput današnjeg ranga visokoškolovanog građevinara što se tiče znanja. Mnogi od nas su nakon škole upisali fakultet i uspješno ga završili. Tako i danas među nama ima mnogo direktora – pohvalio se Meštrović.

Gradnja učeničkog doma

No, nije generacija građevinaraca 1968. godine poznata samo po tome, već po onome da su upravo oni, svojim rukama, gradili tadašnji učenički dom o čemu nam je nešto više ispričao Stjepan Čavlek. – Dom smo gradili oko godinu i pol dana, a ta gradnja je imala dvostruku korist. Doprinijelo je tome da učenici mogu stanovati blizu škole, a drugo je to da smo mi učenici imali praksu. Naučili smo kako se rade temelji, zidovi i instalacije – ispričao nam je Čavlek koji je objasnio kako je to izgledalo. – Prvo smo počeli betonirati temelje, a poslije smo pomogli kod zidarskih, soboslikarskih i keramičkih radova. Zanimljivo je da smo u tzv. tagljama nosili beton – rekao je Čavlek i dodao kako su bili uporni i jako zadovoljni što su doprinijeli izgradnji doma i to im je bilo jedno divno životno iskustvo.

Ponovni susret

A iz njihovih lica nije silazio smješak kada su vidjeli kako Srednja škola Bedekovčina izgleda danas. Veselo su se fotografirali na mjestu gdje su prije točno 50 godina okinuli razrednu fotografiju i bili složni kako će se njihov susret svakako ponovit ii to najkasnije za dvije godine.