Već dugi niz godina zna se kamo se u oroslavskom kraju ide kada želite komad odjeće skrojen baš po vašoj želji. Jasna Bogović Pavlina vlastiti krojački obrt u Oroslavju vodi osam godina, a u tom je poslu od srednjoškolskih dana. Radila je ova učena krojačica u raznim obrtima, salonima vjenčanica, sve dok na pragu četrdesete nije ostala bez posla. U to je vrijeme imala malo dijete, a svi razgovori za posao na koje je išla značili su gotovo cjelodnevno izbivanje od kuće jer su firme uglavnom bile u Zagrebu. Tada Jasna uz nagovor supruga i prijateljice kreće u sasvim novi životni izazov. - Znala sam da znam raditi svoj posao, ali me bilo strah jer Oroslavje je malo područje. Na početku je bilo teško, ali mušterije su svoja dobra iskustva prenosila drugima i počelo je dolaziti sve više ljudi - rekla je Jasna o svojim počecima kao samostalne obrtnice.

'Ovaj posao je umjetnost'

Shvatila je, kaže, da ljudi vole imati nešto što je skrojeno i šivano samo za njih, a posebno se sjeća svojeg prvog 'projekta' nakon otvorenja obrta. - Šivala sam jednoj starijoj gospođi dugu svečanu haljinu, zlatne boje za svadbu unuka. Ispala je jako dobro i gospođa je bila zadovoljna. Zapravo sam postala poznata po haljinama koje možda i najviše radim, a zanimljivo je da ih na početku nisam uopće voljela raditi - ispričala je ova vedra krojačica kojoj su, osim haljina, specijalnost i svi drugi odjevni predmeti od odijela, košulja, suknji pa da odjeće za one najmlađe. Jasna ističe kako joj je drago što ima sve više mladih mušterija koje cijene komad odjeće koji je unikatan i napravljen po njihovoj zamisli.

- Šivanje po mjeri je zapravo umjetnost. Ja svaku ideju svojih mušterija nastojim provesti u djelo, sugerirati im što možda nije dobro, kakav materijal kupiti i sl. Lani sam imala jedan veliki izazov. Šivala sam muško odijelo za gospodina koji je bio jako visok i jak. Zbilja je bio izazov i skrojiti i zašiti odijelo, ali uspjela sam i gospodin je bio jako zadovoljan - prisjeća se Bogović Pavlina nabrajajući da od mašina ima štepericu, endlericu, rupičarku i profesionalnu peglu, ali i često odjeću završava ručno, što je, dodaje, danas jako cijenjeno.

Komplimenti mušterija

- Kad si sam sebi šef, a radiš samo ti, onda radnog vremena nema. Misli su uvijek u poslu, ali nije mi to teško. Ljubav prema poslu koji radiš najvažnija je i najveći motivator. Više od svih novaca na svijetu mi znače pohvale ljudi. Jedan od najdražih komplimenata zasigurno mi je bio kad mi je jedna gospođa rekla da imam zlatne ruke - ispričala je Jasna. Kaže, svima koji bi željeli pokrenuti svoj posao svakako bi savjetovala da to učine, no uz određenu dozu opreza. Ljudi, kaže, moraju biti svjesni svojih mogućnosti i biti sigurni da svoj posao dobro znaju raditi. Mnogo se, dodaje Jasna, mora uložiti ljubavi i vremena da bi nešto uspjelo, pa tako i posao. - Količina volje i ljubavi prema poslu u prvim godinama nikako nije jednaka zaradi. Ja sam prvih nekoliko godina bila sretna ako sam bila na pozitivnoj nuli. Jako me veseli što je Krapinsko - zagorska županija prepoznala vrijednost tradicijskih obrta kao što je i šivanje. Svake godine putem natječaja ostvarim neka sredstva koja možda nisu velika, ali mi pomažu u nabavi opreme i potrepština - objasnila je Bogović Pavlina. Suradnju je ostvarila i s kulturno - umjetničkim društvima, pjevačkim zborovima i brojnim udrugama za koje je šivala odjeću, a za svoj posao kaže da je njen životni poziv koji joj ispunjava svaki dan.