Krapinsku Gimnaziju 1968. završilo je 58 maturanata, bili su raspoređeni u dva razreda. Jedan je bio ženski, a drugi miješani, a na pedesetogodišnjicu proslave završetka srednjoškolskog obrazovanja odazvalo se njih 26. Njihovih šest kolega više nisu među živima, a ostali se nisu došli pokazati kako bi znali kako uspješno nose kasne šezdesete godine. Okupili su se na ulazu u Srednju školu Krapina, gdje ih je u ime ravnatelja pozdravila mlada profesorica i poželjela im još mnogo susreta.

– Kad pogledam sve nas, pa mi uopće, posebno naše kolegice, ne izgledamo kao oni koji smo na pragu 70. Nadamo se da će ubuduće, čulo se, biti manje onih koji će prilikom stiska ruke, u pogledu na nečije lice tražiti neku zapamćenu crtu, koja će im pomoći odgovoriti na pitanje: s kim se ja to pozdravljam? Naime neki su bili spriječeni doći na ranije susrete pa drugi nisu kontinuirano pratili one sitne promjene koje nam na licu ispisuje godina koja prethodi svakom novom rođendanu.

Kroz dosadašnje susrete svi imaju saznanja o tome kako je tko prošao u životu uz spominjanje onog što se postiglo u profesionalnoj karijeri. Danas se maturanti iz '68. najviše vesele svojim unucima. Doduše i tu ima razlika. Dok nečiji uče prva slova, unuci drugih već su studenti. I tako, u uz čašicu razgovora, vrijeme je brzo prolazilo, hvatala se ponoć, društvo se polako počelo razilaziti…

Obzirom na okolnosti, vezane uz životnu dob, dogovoreno je da se ne čeka na 55. obljetnicu. Većina se složila da se u još većem broju opet nađu i iduće godine. Bilo je i ovakvih prijedloga: a da to preskočimo i da si damo riječ da se nađemo za 20 godina? Da, naravno, može i tada.