Članice udruge “Našenina-vezilje Bedekovčina” i ove su godine u Vatrogasnom domu upriličile obnovu starinskog običaja – čehanje perja. Okupio se veliki broj članica udruge, ali i mještana iz okolnih sredina koji su uživali u veselom druženju, koji je prije nekoliko desetljeća bio nezaobilazan društveni događaj i to u zimskim mjesecima. Prisjetio se toga i muški dio publike na perečehi u Bedekovčini.

- Ja sam vam po perečeha hodal s bratićem, susedem i prijateljima i moram vam priznati da smo se jako lijepo zabavljali. Viceve smo pripovedali, kartali se… , a kad se perje zmelo, jedva smo čekali da gibanica dojde na stol. Bila je i mužika i plesalo se. Perje nismo čehali, probali smo, ali nije išlo – ispričao nam je Stjepan Videk. S tim se složio i njegov bratić Josip Videk. – Prije 40 godina svake subote po selima su se održavale perečehe, i to počevši od studenoga do veljače. U ono vrijeme to je bilo jako zanimljivo. To je sve propalo, ali naša udruga Našenina ovaj je običaj obnovila, što je jako pohvalno i lijepo – rekao je Josip, koji je u jednoj takvoj perečehi pronašao i ljubav svog života. Božidar iz Špičkovine je harmonikaš, koji je često po perečeha i svirao. – Znali smo ići na perečehe, uvijek nam je bilo zabavno. Išli smo tražiti djevojke. Družba je bila prava, domaća gibanica, orehnjača i makovnjača, a plesalo se do jutra. Sad smo čuli da je perečeha u Bedekovčini, pa smo došli malo pogledati i to obnoviti – našalio se.

Uspomene

Đurđica Sovec rado se prisjetila ovog običaja. – Udruga Našenina uvijek pripremi lijepo druženje. Nakon čehanja perja, je muzika i ples. Ja se volim družiti, to me održava i ispunjava. I sama sam znala prirediti perečehu, a poslije počastiti. Još kao uspomenu od svoje mame čuvam dva jastuka od perja. Za mene su to lijepi običaji – otkrila je Đurđica. Na perečehi smo sreli i bračni par Maldinger. Gospođa Marija je iz Špičkovine, a suprug Roland je Nijemac. Nakon mirovine, Marija se vratila na svoje zagorske brege, a suprug je došao za njom. Ovdje su sagradili kuću i vratili se zauvijek, kaže Marija, koja je istaknula da se čovjek uvijek vraća svojim korijenima. I sama se prisjetila perečeha, kada ju je najstarija sestra znala uzeti s sobom. -Čehalo se perje, a poslije plesalo – rekla je Marija.

Predsjednica Udruge Našenina – vezilje Bedekovčina Đurđa Mohač zadovoljna je bila odazivom na ovo druženje. – Ovo je starinski običaj koji se kod nas u Zagorju nekad obavezno održavao. Žene su spremale perje i onda po zimi kada je zahladelo i kada nisu imale drugoga posla, pripremale su perečehu. Čistile su perje za jastuk, jer u hiži gde su bila mlade puce trebalo je napraviti jastuk za ženidbu. Uz to čehanje, ljudi su se družili, pa smo i mi odlučili ovaj običaj oživjeti da se ne zaboravi, s obzirom da se danas više ne koriste jastuci od perja, svi su to već izbacili. Ovaj običaj održava se već desetak godina i svake nam se godine odaziva sve više ljudi, iz Lobora, velika grupa došla nam je iz Zlatar Bistrice, Poznanovca, Oroslavja, Zaboka… svi su se počeli s nama družiti. Nakon perečehe, napravimo domjenak, dopeljamo mužikaše, pa se i zapleše - rekla je predsjednica Mohač. Za dobar štimung na bedekovčanskoj perečehi bili su zaduženi Slemberi.