Prvi put nakon završetka Domovinskog rata u Zlataru se u subotu okupilo dvadesetak boraca pripadnika druge satnije IV. bojne Tigrova, zvane Gavran. Inicijativu za susret negdašnjih ratnika 'Tigrova', iz 1991. i 1992. godine, dali su Kristijan Hendija iz Zlatara i Siniša Kolac, Međimurec iz Žiškovca koji živi u Krapinskim Toplicama. Za tu prigodu njegova supruga, internistica dr. Vlatka Japec, suborcima svojega supruga ispekla je impresivnu tortu.

Na spomen obilježje na zlatarskome groblju položili su cvijeće i zapalili svijeće, a potom nastavili su druženje na Roginovu brijegu, u staroj kući popularnog Čibija, gdje im je domaćinom bio Davor Rogina sa svojom obitelji.

Uz čašu mladoga vina počele su priče, nizanje sjećanja i uspomena, ponajprije na svojega legendardnog zapovjednika Damira Tomljanovića Gavrana, hrabrog pripadnika elitne postrojbe i sudionika zahtjevnih borbenih operacija koji je 17. veljače 1994. poginuo od neprijateljskoga snajpera na Velebitu. Počiva u rodnome Krivom Putu kraj Senja.

Damir Tomljanović Gavran

Nitko nije krio oduševljenje zbog susreta koji će postati tradicionalan. U jedinici ponajviše je bilo Zagoraca i Međimuraca, a slagali su se kao 'prst i nokat', rekao je Miljenko Marđetko iz Kotoribe, kojemu je u ratu najteže bilo na južnome bojištu, u zaleđu Dubrovnika.

– Ne znam što bih rekao. Ganut sam. Većina nas nije se vidjela od 1995. godine. Žmarci me prolaze od uzbuđenja – pripovijedao je Siniša Kolac koji se priženio u Krapinske Toplice. Počeo je ratovati 1991. kod Kostajnice, a zadnja mu je operacija bila 'Oluja'. Nastavio je s profesionalnim djelovanjem u vojsci, a sada je u mirovini.

Svi kao jedan

Iz najudaljenijeg mjesta – Kijeva stigao Stipe Ercegovac. Poželio je u Zlataru vidjeti svojega ljetnoga susjeda, donedavnog predsjednika Županijskog suda Marka Maloču. Nije bilo problema za ostvarenje želje, jer radoholičar Marko nalazio se nekoliko stotina metara dalje od Roginih, u svojoj klijeti iz koje se Zlatar vidi kao na dlanu. Dakako da je bio iznenađen nenajavljenim posjetom.

– Još jednu putnu – nutkao je Marko Maloča, čija je obitelj također osjetila strahote rata u njegovu rodnome podneblju, Ercegovca na rastanku, koji pak nije štedio na komplimentima dobroj zagorskoj kapljici.

– Lako je sada, ali teško je bilo ratnih godina. Morali smo svi biti kao jedan i svi smo se međusobno dobro slagali, bez obzira odakle smo – potvrdio je Stipe iz Kijeva.

Uz mirise pečenoga odojka i grah salatu, nizale su se priče, zgoda do nezgode, pa i ona o stradanju Kristijana Hendije. Kod Nove Varoši, između Okučana i Stare Gradiške, u rujnu 1991. godine, u kukuruzištu blizu ruba šumice prema kojoj su se povlačili, granata je pogodila trojicu suboraca. Josip Raškaj iz Vinipotoka i Ivan Horvat iz Iloka na mjestu su poginuli, a Kristijan je preživio s teškim ozljedama. Doslovce su mu neki organi ispali iz tijela i zazivao je pomoć. Pod stalnom neprijateljskom paljbom izvlačili su ga, po cijenu svojih života, Tihomir Duspara iz Dervente i Zdravko Kovačić iz Mihovljana, koji su također u subotu bili na zlatarskom susretu suboraca

– Kako ne bih bio uzbuđen kad ih vidim? Spasili su mi život! Žao mi je što s nama nije i Mladen Ribić iz Lepoglave, koji se nalazi u mirovnoj misiji u Afganistanu i koji je također sudjelovao u mojem spašavanju – rekao je vidljivo ganut Kristijan Hendija, ponosan što je uspio okupiti dio negdašnjih suboraca.

Iz prikrajka, diskretno, njihove je razgovore osluškivao Loborec Vladimir Matejaš, profesor njemačkog jezika u zlatarbistričkoj osnovnoj školi. Za tisak je pripremljen rukopis njegove knjige 'Branitelji iz Lobora poginuli tijekom Domovinskog rata', posvećene Josipu Raškaju, Danijelu Labašu, Josipu Mikacu i Tomislavu Krajniku, koja će javnosti biti predstavljena u prosincu.