Dok je Tomislav Labaš, Zlatarščanin zaposlen u ophodnji auto ceste Zagreb-Macelj, prije otprilike dva mjeseca obavljao radnu zadaću, primijetio je na cesti pregaženu ježicu. Zaustavio se, bolje pogledao i primijetio uz stradalu majku maloga ježića. Podigao ga je nježno i cijeli se dan vozio s njim, do povratka u Zlatar. Prva postaja nije bila obiteljska kuća, nego ordinacija veterinara dr. Gorana Domitrana, poznatog po liječenju malih životinja i kućnih ljubimaca. Bio je sumnjičav u preživljavanje ježića, kojega su Tomislavovi sinovi, petogodišnji Franko i tri godine stariji Vito, nazvali Max. Savjetovao je hranjenje kozjim mlijekom, pomoću šprice od 1 ml, svaka dva do tri sata. Skrb o ježevu mladunčetu preuzela je teta Tatjana, instruktorica u zlatarskoj Auto školi Rally.

- Kozje mlijeko nabavljam u trgovini. Kravlje, domaće, bilo bi prejako. Dobro napreduje, ali je u međuvremenu od ježića postala ježica, kako je utvrdio dr. Domitran, pa su je nećaci prozvali Mex. Nakon hranjenja obrišem ju da bude čista. Uvijek ima svježu vodu, masiram joj „bušicu“ zbog poticanja probave i slijedi spavanje u njezinoj drvenoj kućici. U međuvremenu se razboljela, ali je to dr. Domitran riješio antibiotikom. Posljednjih dana hrani se hranom za mačiće, malo omekšanom mlijekom i dobro napreduje. Pred večer pustim ju u dvorište. Malo ruje po zemlji, tražeći kukce, jer ova vrsta tamnoprsoga ježa je kukcojed. Razmišljala sam pustiti je u prirodu kad još malo poraste, ali bojim se da ne bi preživjela. Ostat će kod nas, u kući i na dvorištu, okružena našom pažnjom, jer nam je postala pripitomljenom miljenicom – kaže Tatjana Labaš.