Milan Havoić

Posljednji dan Mjeseca hrvatske knjige, 15. studenoga, u Gradskoj knjižnici u Zlataru obilježen je predstavljanjem pjesničke zbirke Milana Havoića «Pisma Matošu iz domovine» u izdanju «Partenona», čiji je urednik Luka Posarić.

Izložba fotografija

No, tome događanju prethodio je početak manifestacije koja slavi hrvatsku knjigu, a on je bio u znaku renesansnog velikana Marina Držića. Slijedio je « Moj pogled na svijet «, izložba fotografija člana Knjižnice Nevena Pisačića. Domišljata voditeljica knjižnice Lovorka Puklin pružila je mogućnost kreativnim korisnicima usluga ove kulturne ustanove da se i sami predstave.

Nakon Pisačića uslijedila je izložba fotografija Zvonimira Puklina «Kroz Indiju i Nepal». Nije se zaboravilo i na najmlađe koji su radili ilustracije o temi «Moja najdraža knjiga», a o istome je provedena i anketa među čitačima pučkoškolcima koji su za naj knjigu odabrali «Vlak u snijegu».

I slijedi završnica - susret s inženjerom elektrotehnike, profesorom elektrotehničkih predmeta u srednjim školama Konjščina i Zlatar, Milanom Havoićem iz Belca. Ni manje, ni više, on je pisao «pisma Matošu iz domovine». Objavio je dvanaest pjesama, a o njegovu vrijednome uratku nadahnuto je govorila njegova kolegica iz Srednje škole Zlatar, profesorica Ivančica Tomorad.

Sam u dubini vremena

Tražila je poveznicu između Matoša pjesnika i čovjeka i svojega kolege koji je krenuo njegovim tragom, a pri tom su neminovne riječi domovina, Bog, priroda i sposobnost opažanja njezine ljepote, zavičajna planina Ivančica, Europa između osjećaja maćehe i majke, uz konstataciju kako je «čovjek sam u dubini vremena».

Havoić je refleksivni pjesnik, matoševski nacionalist najplemenitijem smislu te riječi, po kulturi europski humanist koji sretno spaja tradicionalne vrijednosti i moderni izraz. Već ta kritička opažanja bila su dovoljna za uspjeh susreta s pjesnikom u prostoru ustanove koja je javnosti širega zlatarskoga kraja već nametnula određene kulturne potrebe i standarde.

Zahvalnost dragom Gustlu

U Havoićevoj zbirci, nakon «Pisma Matošu iz domovine», slijede uvjetno rečeno ciklusi «O prirodi svjetlosti», «Botanika», «Zimske razglednice» te još nekoliko pjesama. Odakle nadahnuće Matošem, pitamo sina i unuka belečkih kovača, koji se nakon završene srednje elektrotehničke škole promišljao između studija na Filozofskom i Elektrotehničkom fakultetu, u što se njegov otac nije htio uplitati kazavši sinu: «Tvoje je da studiraš, a moje da plaćam».

Možda su njegovi stihovi zahvalnost Matošu, dragom Gustlu, koji se 1905. vlakom dovezao do Zlatar Bistrice, a potom je zaprežnim kolima stigao do Zlatara, odakle se pješice uputio prema Belcu tamošnjem župniku Cesarcu u pohode. Kad je već bio izvan Zlatara vidio je u potoku dvije cure kako se kupaju, a one, ugledavši ga i ne znajući, dakako, kako to prašnjavom cestom korača bard hrvatske književnosti – pobjegle.

Kad je sa svećenikom, svojim domaćinom, išao od sv. Jurja prema Majci Božjoj Snježnoj rekao je: «Gdje je Hrvatska najbjednija, tu je najhrvatskija». Zavrijedio je Gustl spomen u stihovima belečkoga poete, kojemu nije stran ni – nogomet.

No, otkako je prestao trenirati najmlađe, valjda će se «tehnički lirik» više vratiti pjesničkim muzama, pa do iduće zbirke neće proteći 11 godina, kao do objave «Pisma Matošu iz domovine».