Početkom studenoga Udruga umirovljenika Zlatar , u kojoj su organizirani ne samo umirovljenici s područja grada Zlatara nego i susjednih općina Lobor i Mače, uputila je čelnicama spomenutih jedinica lokalne samouprave prijedlog o isplati božićnice umirovljenicima čija je mirovina 1.500,00 kuna i manje. Sukladno mogućnostima proračunskih sredstava općina Mače odmah je usvojila odgovarajuću odluku o božićnici u iznosu od 150 kuna. Općina Lobor odgovorila je kako za ovu godinu nema u proračunu predviđena sredstva za ovu namjenu, ali da o Božiću i Uskrsu nagrađuju socijalno-materijalno najugroženije građane. A zlatarska gradonačelnica, Jasenka Auguštan Pentek, odlučila je o visini božićnice u iznosu 200 kuna svim umirovljenicima čija je mirovina 2000,00 kuna i manje (bez da primaju i inozemnu mirovinu).

A najstarijeg svojeg člana, Caneta Kirioskog (97) uoči blagdana posjetili su predsjednik Udruge, Željko Slunjski, i tajnica Ana Vidović. Već četiri i pol godine smješten je u zlatarskome Domu za starije i nemoćne osobe „Orhideja“ i imponira svojom fizičkom i mentalnom vitalnošću i kondicijom, tim više što je nedavno bio na bolničkome liječenju i operiran.

Daleko mu Makedonija
Inače, gospodin Cane je podrijetlom iz zapadno makedonskoga grada Kičeva, a u zlatarskome kraju živi od 1957. godine. Točnije, u Zlatar Bistrici imao je obiteljsku kuću. Prije pet godina postao je udovac. Preminula je supruga Rozina, Međimurka podrijetlom iz Podturna i Cane je odabrao drugu životnu sredinu:
-Jako sam zadovoljan. Imam apartmanček, veliku kupaonicu koju s nikim ne dijelim i živim svojim uhodanim ritmom. Ujutro, dok sam još u krevetu, malo vježbam kineziološke vježbe. Onda se umijem, dotjeram, doručkujem i napravim 400 do 500 koraka. Ako je lijepo vrijeme šećem Zlatarom. Malo pišem, vodim dnevnik, pročitam novine, još uvijek pomalo crtam…tako da mi nije dosadno i vrijeme mi prolazi. Poslije ručka opet napravim nekoliko stotina koraka i na strogo 45 minuta legnem. Poslije gledam TV, volim dokumentarne emisije o prirodi, životinjama, emisiju za selo… U 21,30 sam u krevetu.

Cane se živo sjeća svojih minulih životnih desetljeća. Radno mu je mjesto bilo u ondašnjem vojnom odsjeku. Kad je bio rasformiran, bio je imenovan tajnikom Općinskog sekretarijata za narodnu obranu i tu je funkciju obnašao 28 godina. Inače, na rukovodnim je mjestima proveo 36 godina. Osam je godina bio i tajnik volonter Općinskog sindikalnog vijeća Zlatar.

Ni kapi vina
- Pomagao sam u gradnji vodovoda . Čak 19 sindikalnih organizacija sudjelovalo je u čišćenju oko lugarove kućice na Ivanščici. Problem je bio iskop trase za vodovod , pa sam dogovorio da se tu obavlja vojnička obuka i tako je trasa napravljena. Vodovod je bio izgrađen kroz Zlatar do Zlatar Bistrice. Kasnije su se gradile trase prema Belcu, Konjščini, Budinščini, Hrašćini….No, na otvorenje vodovoda nisu me pozvali , osim u Budinščini. „Zaboravili“ su me . I kad se gradio pogon „Končara“ trebalo je oko dva milijuna ondašnjih dinara pa je na sindikalnu inicijativu bio raspisan samodoprinos. Za „Mladost“ smo dali 64 milijuna iz Fonda za općenarodnu obranu, kako bi se zatvorila financijska konstrukcija- prisjeća se Cane koji je radno najaktivniji dio života proživio u Zagorju, ali - kapi vina nije okusio !
-Alkohol i ja smo „na vi“. Jednom sam, 1952. godine, više popio i tada sam prekrižio alkohol i cigarete i nikad nisam došao u iskušenje. Makedoniju rijetko sanjam. Više bački grad Vrbas u kojemu smo živjeli u doba Kraljevine Jugoslavije, veliko željezničko čvorište između Novog Sada i Subotice- spominje najstariji Zlatarščanin koji poručuje umirovljenicima: -Želim im sretan i ugodan život. I što dalje od kreveta, što manje k liječniku, ali obvezno stalno kretanje.