Brojni Zagorci i Zagrepčani na društevnim se mrežama opraštaju od 54-godišnjeg Vinka Coce, kojeg je u utorak navečer, oko 23:50, dok je prelazio zebrom zagrebačku Planinsku ulicu, usmrtio pijani vozač, koji je vozio s 1,89 promila alkohola.

Nesretni Vinko, doduše, nakon nesreće odvezen je u bolnicu, no ubrzo je preminuo od zadobivenih ozlijeda.

Vinko, inače profesor u Zrakoplovnoj Tehničkoj škol, koji je dio života proveo u Zaboku, gdje je svojevremeno sa bivšom suprugom vodio i kafić, nije bio poseban samo po tome što je nosio ime i prezime identično kao popularni splitski pjevač, već i po svojoj dobroj i veseloj naravi, odličnom smislu za humor i, prije svega, po svojoj velikoj ljubavi prema Zagrebu i svom voljenom Dinamu.

Vinko je bio osnivač i voditelj popularne Facebook grupe Osamdesete u Zagrebu, koja je okupila na desetke tisuća nostalgičara za nekim ljepšim zagrebačkim vremenima.

Nakon ove tragedije, društvenim mrežama proširila se pjesma koju je, navodno, Vinko napisao prije otprile dva mjeseca. „Kao da je znao“, komentiraju mnogi komentarori.

Pjesmu, preuzetu s Facebooka, prenosimo u cijelosti:

„Mojoj Jedinoj

 

Nemoj plakati kada uđeš u praznu bolničku sobu i ugledaš da me nema.

Nemoj plakati kad ti doktori kažu: "Pokušali smo sve."

Jer stvarno jesu.

Nemoj.

 

Pokupi moje prnje iz malog ormarića i onaj ručnik kojim sam zadnji put obriso umorno lice.

Nemoj zaboraviti ni kaput na aufingeru.

Samo nemoj plakati.

 

Odi doma, naloži vatru, napravi kavu i natoči za mene jednu, ljutu.

Nisam ju tog jutra popio.

Ne kuni sudbu i ne čupaj lase, meni je dobro.

Ni dana ne nosi crninu za mnom.

Nikad tu boju volio nisam, to valjda znaš.

 

Nosi boje Dinama jer ja sam to i bio. Obuci to plavetnilo neba i zelenu travu.

Procvalu trešnju i jagodu.

Samo nemoj crno.

 

Svijeću zapali kada možeš meni svijetlost ne treba jer ti si moje svijetlo koje me obasjava.

Nemoj plakati.

Moje grube ruke sad su nježne, moje bolesno srce, sada je zdravo, moja sijeda kosa opet ima onaj sjaj i boju kestena.

 

Čak ni bore više nemam. Nemoj plakati.

Znam da se ljutiš jer sam otišao prerano i jer se nisam borio.

Ali znaj, otišal sam baš kad je trebalo.

Borio sam se, ali bilo je vrijeme polaska.

Morao sam poći.

Ne ljuti se.

 

I ne plači jer kroz tebe ja živim.

I sve dok ti dišeš, ja sam tu.

Sve dok se ti smiješ i ja se smiješim.

Samo ne plači.

Jer ja sam dobro.

 

Tvoj Jedini....“