U prošlom članku sam se osvrnuo na moja tri tjedna u Indiji. Sada ću ući malo dublje i pisati o onoj dobro znanoj siromašnoj strani te zemlje.

'Indijci misle da se rađaju beskonačno mnogo puta'

Svi me pitaju – Martine, dal je stvarno tako strašno, dal stvarno ljudi žive na ulici? Svima odgovaram potvrdno. Ali oni nešto ne znaju, a to je da svaki od tih siromašnih ljudi (a ovdje ih ima jako puno) nosi jedan veliki osmijeh na svom licu i jednu veliku želju pomoći svakome tko pita za pomoć. Eto, ovdje je glavna razlika između naša dva svijeta.

Na zapadu mislimo kako se ljudi rađaju samo jednom u životu i kako imamo samo jedan život u kojem moramo postići jako mnogo. Tako nas odgajaju, takve su nam religije, takve su nam knjige. U Indiji je drugačije. Oni vjeruju kako se ljudi rađaju beskonačno mnogo puta i kako samo svojom dobrotom mogu pridonijeti svojoj „sudbini“ u drugom životu, bilo da se ponovno rode kao žaba, ptica ili čovjek. Od tuda izvire njihova ogromna pozitivna energija u odnosu prema stvarima, ljudima.

Prvo što me tata pitao kada sam odlučio napustiti sve što sam imao, a imao sam mnogo za razliku od mojih vršnjaka, je – Martine, zašto Indija? Zašto ne neke razvijene zemlje, poput Amerike? Tata, nadam se da sam ti ovim gornjim objašnjenjem sve rekao, ali ne samo tebi, već svima onima koji se pitaju zašto sve više ljudi odlazi u zemlje trećeg svijeta poput mene u potragu za odgovorom.

Sada sam u Judhpuru, tzv. Blue city jer su sve kuće obojane u plavo, i odlučio sam zajedno sa kolegom australcem (putujem već 5 dana s njim jer imamo istu rutu) posjetit siromašnu četvrt da malo vidim kako ljudi žive.

'Odlazim prema Bombayu'

Kako ovo nije turistički grad, otkrio sam otkrio kako smo jako zanimljivi ljudima, posebno djeci. Ne mogu Vam opisat osjećaj kada Vas „napadne“ 20ero veselih klinaca u nadi da će užicati malo slatkiša ili vidjeti vašu fotografsku opremu (koja je vrlo osjetljiva). Vidio sam da ti ljudi stvarno žive u uskim uličicama. Tamo spavaju, peru se, hraneći se svime što pronađu i vjerojatno nikad ne odlaze van ovih starih zidina (ovo naselje se nalazi unutar stare tvrđave).

Ostao sam zapanjen kada sam vidio kako su svi iznimno veseli i pozitivni premda ne posjeduju ništa. To nama na zapadu nedostaje. Uvijek želimo više, ne stignemo se ni nasmijati jer smo ljuti što nismo postigli više. Možda je u tome tajna, zapitah se. Želeći više od zdravlja, krova nad glavom i prijeko potrebne hrane gradimo u svojim glavama vrlo malo mjesta za naše pozitivne emocije. Ja samo znam da sam sada znajući da imam samo ruksak sa par sitnica mnogo sretniji nego kad sam imao mnogo više nepotrebnih stvari.

Hm, da se zapitam… Sad odlazim na jug, prema Bombayu, 15 milijunskom gradu. Što me čeka tamo – ne znam. Al' znam da ću o tome pisat. A do tada čitajte moje dogodovštine na blogu www.martinturk.com/wp ili facebook fan pageu.