Današnje tiskano izdanje Zagorskog lista donosi intervju s još uvijek aktualnim gradonačelnikom Grada Zaboka, Ivanom Hanžekom, koji se umirovljuje nakon što je Zabokom upravljao pune 24 godine. Intervju prenosimo u cijelosti:

ZL: Kad ste 2001. godine postali gradonačelnik Zaboka, grada koji je nastao na industriji i bio industrijsko središte Zagorja, ta je industrija bila na koljenima. Jeste li tad uopće sanjali da će dva desetljeća kasnije Zabok biti tako snažno gospodarsko središte kakvo je sada?

Hanžek: Sanjao jesam, ali u 'budnom stanju' kad sam razmišljao o tome, nije bilo lako. No, kad preuzmeš bilo koji posao u kojem možeš biti kreativan, moraš imati nekakvu viziju. I uvijek sam se vodio time da vizija ne smije biti previsoka, jer je nedohvatljiva, a ne smije biti niti preniska, jer se to onda samo svede na dolazak i odlazak s posla, a između nema ničega. Pokojni dr. Lončar je negdje osamdesetih godina prošlog stoljeća, radeći plan i analizu u tadašnjoj Skupštini Općine Zabok, napisao da će Zabok postati trgovačko, osiguravateljsko i bankarsko središte Hrvatskog zagorja. I to u ono vrijeme kad smo imali samo Croatiju osiguranje, Kreditnu banku i Trgocentar. Stariji kolege su samo odmahivali, neka on piše što hoće, no, nama mlađima, iako se to činilo vrlo optimističnim, činilo nam se već tada i realno da bi se to moglo ostvariti. Mada nismo imali u to vrijeme realne argumente za to. No, kad sam 2001. godine preuzeo dužnost, jednog kolegu iz Njemačke, koji je bio 32 godine gradonačelnik, jer oni u nekim pokrajinama imaju mandat od osam godina, pitao sam kako to da im mandat traje osam godina. Onda mi je on rekao da prve godine radiš što naslijediš, druge godine počneš pripremati svoje projekte, a za svaki ozbiljan projekt ti treba 3 do 5 godina. Onda to nisam sasvim razumio, jer mi nije ni na kraj pameti bilo da bismo mogli doći u situaciju da uopće radimo tako velike projekte....

ZL: Zbog tadašnje financijske situacije?

Hanžek: Naravno. Financijski izvori s kojima smo raspolagali su bili slabi. Ni država nije imala novaca za neke velike investicije u to poslijeratno doba. I tako se prvu godinu na neki način 'šlepaš' na onom što su ti ostavili u naslijeđe i u proračunu, a onda počneš razmišljati malo drugačije. Kad smo iz nekadašnjeg Saveza udruge gradova i općina bivše SR Hrvatske formirali Udrugu gradova RH, počela je intenzivna suradnja s USAID-om, koji je organizirao razna predavanja i razne edukacije. Oni su bili pokrovitelji, a predavači su bili iz Europe. Isto tako smo počeli čitati o tome koje su to politike koje nas očekuju u našoj želji da uđemo u Europsku uniju, konkretno, na primjer, da plin više neće moći biti komunalna djelatnost. Istovremeno, počeli smo tražiti način kako krenuti u neke projekte. I kad smo vidjeli da s onim sredstvima koja su nam dnevno na raspolaganju mi ne možemo zapravo ništa raditi, onda smo izračunali kakvo je to kreditno zaduženje koje nam omogućava da i u najkriznijoj situaciji i sve dalje funkcionira, i dječji vrtić, i vatrogasci, i sport, i kultura, a da odradimo projektni program. I krenuli smo s time i evo, do dana današnjeg, a zna se da smo i sportsku dvoranu uz minimalnu pomoć države sami napravili, ostali smo od 2005. na istom financijskom iznosu anuiteta, naravno, preračunato u eure. A realizirali smo izuzetno važne i velike projekte, kao i projekte koji su sufinancirani iz Europske unije. S time da se, nažalost, onaj problem kojeg smo imali u pretpristupnim fondovima nastavio i u pristupnim fondovima, a to je da smo najjači po stupnju razvijenosti pa smo u nekim projektima i programima već u startu otpadali i nismo mogli konkurirati, a u drugim projektima je bio problem što je naše učešće trebalo biti daleko veće.

ZL: Koje su to bile neke ključne prekretnice koje su pokrenule novi gospodarski razvoj Zaboka?

Hanžek: Imali smo nasljeđe da se orijentiramo prema industriji, proizvodnji, gospodarstvu i to smo nastojali i nastaviti. Prva potpuna greenfield investicija u Hrvatskoj je bio Dunapack u Zaboku, do koje je došlo 2003. godine zahvaljujući našim poznanstvima, odnosno, našim prijateljima. I tu moram zahvaliti i našim sugrađanima koji su prodavali zemljište, jer mi nismo nikad imali na raspolaganju državnog ili javnog zemljišta. Isto tako moram reći, kroz sve moje mandate, zahvalan sam i Zagorskom vodovodu, i Zagorskom metalcu, i HEP-u, kao i našem Uredu za graditeljstvo. Mi smo svakog potencijalnog investitora primili i pomagali mu, iako nije direktno ovisilo o nama, a suradnja i odnos sa svim tim institucijama je bio takav da su uvijek vodili računa da se, sukladno zakonu i pravilima struke, promptno reagira na sve zahtjeve. Tako da je ta investicija Dunapacka, koja je započela u ožujku, a u rujnu se zavrtjela proizvodnja, dovela do toga da su usmenom predajom i drugi poduzetnici čuli za povoljnu gospodarsku klimu u Zaboku. Sljedeća stvar koja nam je otvorila gospodarski razvoj je bilo otvaranje industrijske ceste u Zaboku investitorima. Ona je 1998. godine proglašena državnom cestom D1 i do 2012. godine one nisu dozvoljavale bilo kojem investitoru da gradi uz tu cestu. Igrom slučaja, ljudi koji su nekad radili u Končaru, osnovali su svoju firmu, Tepex, i nisu mogli dobiti građevinsku dozvolu, pa su intervenirali Franjo Gregurić i ostali, tako da smo otvorili vrata kod tadašnjeg premijera Sanadera i ministra, sada pokojnog Šukera, nakon čega je došao nalog da se ne koči razvoj, odnosno, izgradnja uz našu industrijsku cestu. I ta podrška koju smo dali poduzetnicima, i suradnja koju smo s njima ostvarili, dovela je do toga da su se, ponavljam, usmenom predajom, počeli javljati novi poduzetnici, stizale su nove investicije i pokrenuo se gospodarski razvoj.

ZL: Jedna od ključnih stvari koja je obilježila vaših 24 godine na čelu grada je bez sumnje i 'preseljenje Zaboka preko pruge'. Spomenuli smo uvodno propadanje 'stare industrije', u mnogim dijelovima Hrvatske to su i dan danas zapušteni kompleksi, a u Zaboku je na prostoru nekadašnjeg ZIVT-a niknuo novi centar grada. Kako je tekao taj proces?

Hanžek: Kad smo 2001. godine moja ekipa i ja došli na funkcije, ZIVT je pao u drugi stečaj. I tada je jedan ugledan političar doveo jednog potencijalnog investitora koji je želio kupiti ZIVT. Ja sam tog čovjeka tada prvi put sreo, upoznao sam se s njim i bez obzira na preporuke uglednika jednostavno sam mu rekao da, dok sam ja živ, on u Zabok ući neće. Zašto? Radilo se o investitoru koji je tada masovno otkupljivao propale gospodarske subjekte, nakon čega se godinama nije događalo ništa. On je ulagao novce za koje nije očekivao niti trebao odmah povrat. Ja sam rekao da je područje ZIVT-a i da su objekti ZIVT-a prevažni za budućnost razvoja Zaboka. Tada su se javili iz Poduzetništva Tomek, s financijskim praćenjem i zaleđem, da su zainteresirani za otkup. I onda smo na Trgovačkom sudu, na stečajnoj parnici, šokirali sutkinju, koja je očekivala uobičajenu svađu i prepucavanje, kad smo došli mi, dakle, gradska uprava kao vjerovnik, i sindikat sa zajedničkim stavom i tražili da se prvo isplate obveze prema radnicima koji su ostali bez posla, i drugo što smo tražili da se imovina ZIVT-a ne prodaje u dijelovima. Jer su katastarske čestice bile takve da kad bi netko ušao u jednu parcelu, blokirao ni cijeli razvoj ako se ne bi našao zajednički jezik. I osim jedne jedine parcele, na kojoj je današnji Kaufland, sve drugo je ostalo pod istom kapom. Jasno, riješili smo to, Poduzetništvo Tomek je ušlo u taj projekt, ali to nije bilo dovoljno. Trebalo je riješiti prometnu komunikaciju, odnosno, izgraditi prometnice koje su nužne za razvoj Zaboka, osobito sa željom da se preseli autobusni kolodvor, da se rastereti Ulica Matije Gupca od tranzitnog prometa i u tome smo uspjeli. Ubrzo su i velike korporacije shvatile da broj stanovnika Zaboka nije mjerilo, već su uvidjele veliki potencijal u desecima tisuća ljudi koji svakodnevno u Zabok dolaze ili kroz njega prolaze, tako da su i one počele svoje investicije ovdje te su stigli i veliki trgovački centri, i banke, i osiguravajuća društva.

ZL: Svesti vaše mandate na jednu stranicu Zagorskog lista je nemoguće, vjerujem da ćemo imati prilike još razgovarati, ali sad na kraju vaša neka emotivna poruka građanima....

Hanžek: Ako treba govoriti o emocijama, onda mi je prvo na pameti velika zahvalnost građanima na njihovoj podršci svih ovih godina. Jasno, građani nikad nisu zadovoljni do kraja, uvijek ima nezadovoljstva i zahtjeva, što je dobro, jer u svakoj kritici uvijek nađeš poticaj ili dobru ideju za realizaciju. Stoga, osim na podršci, zahvaljujem im i na svim dobronamjernim kritikama jer one su također često bile korisne.

Izvor: Zagorski list

Autor: Ivan Kovačić