U miru obiteljske kuće u Maču pjevač Radek Brodarec, koji je pojam kajkavske popevke, odmara se nakon triju teških operacija na mozgu. Posljednja je bila prije dva i pol mjeseca, kada mu je predstojnik Klinike za neurokirurgiju KB Sestre milosrdnice u Zagrebu, prof. dr. Krešimir Rotim, endoskopski operirao cistu na mozgu.

Za sada se Radek, prema kazivanju, dobro osjeća, dobio je i na težini, a što će pokazati liječnička kontrola najavljena ovih dana, za sada je neizvjesno. Radek se nada najboljem, premda se ne isključuje mogućnost recidiva ciste, što bi značilo potrebu nove operacije.

- Za sad u glavi nemam ništ - šali se na svoj račun pjevač uvijek spreman za zbijanje šala, ali se odmah i uozbilji.

- Bojim se tih operacija. Totalna anestezija, ne znam je l´ ću se probuditi, premda nakon operacije nema bolova, a u Vinogradskoj svi su prema meni vrlo srdačni i susretljivi – veli Radek.

Kako su mu odrasle kćeri, Boba i Silvija, zaposlene u Zagrebu, a supruga Barica po cijeli je dan zauzeta poslom u obiteljskoj gostionici, koja u središtu Mača djeluje od 1927. godine, Radek dane provodi uglavnom sam, a samoću ne podnosi! Djetinje se veseli svakoj posjeti i razgovoru. Tako su mu zabočki glazbenici, violinist Žorž i Zdravko koji svira klavijature, ovih dana kratili predvečerje.

Želim se vratiti pjesmi

- Tako bih volio pjevati i vratiti se na pozornicu -kaže sjetno negdašnje „čudo od djeteta“, a danas sretni djed i jamačno nitko, kao on, ne pjeva kajkavsku popevku s toliko osjećaja i duše, jer popevka je njemu sve, život koji mu u dobi, kada bi trebao uživati, pokazuje i drugu, manje lijepu stranu.

Srećom, telefon često zazvoni, pa se stvarnost na kratko zaboravi. Iz Maribora zove Marko Novosel, pita ga kad će doći u „deželu“, Stjepan Mihaljinec i Elvira Voća nisu ga zaboravili, blizak je s pjevačem Perom Roganom koji živi u Mraclinu, a s Višnjom Korbar često vodi dugonoćne razgovore. Povede se tako i razgovor o „Krapini“.

- Žal mi je kaj se ovo događa s festivalom. Otišel je Joža Cvitanović, Stjepan Mihaljinec je digao ruke, nemam ja ništ protiv Viktora Crneka, sve su to prijatelji s kojima sam dugo surađivao, ali strah me za festival. Ja sam otvorio prvu „Krapinu“ pjevajući „Na Sljeme, na Sljeme“, a tko bu ju zaprl, ne znam – žalostan je Radek.

Suza za zagorske brege

I slijedi tužno finale siječanjskoga zapisa iz Mača. Radek se seli, teška srca, iz Mača u Baričin rodni Samobor. Jamačno sa suzom za zagorskim bregima. Čuju se razne priče o razlozima, a Radekova glasi.

- Mama je umrla i ja u Maču više nikog nemam svoga. Kćeri su završile fakultete i nisu zainteresirane za vođenje gostionice koja je uspomena na mojega djeda Juliusa Dumbovića. Mislio sam kako će se u Sutinskim toplicama razvijati turizam i desetljećima sam gajio nadu kako će i za ugostiteljstvo biti bolje, ali od toga ništa. Podnio sam zahtjev za mirovinu, a i Barica će i selimo se, kako bismo ostatak života proživjeli s njezinom braćom i bili bliže djeci. Želim s Baricom proživjeti i poživjeti u miru, bez stresova, jer cijeli je život samo radila i radila i zavrijedila je drukčije dane. Gotovo smo 35 godina u braku. Teško mi je što odlazim, ja sam ipak Mačanec, ali ostavimo sada emocije po strani. Život ide dalje – zaključio je naš Radek.