Brojni stari zanati i obrti u današnje vrijeme lagano izumiru. Ne tako davno, posjetili smo, primjerice, posljednjeg lončara u Zagorju. Urarka je također samo jedna u cijeloj županiji. Drugačije je vrijeme, interes mladih za neka ‘starinska’ zanimanja jenjava, a brojna postaju i neisplativa. I postolarski su obrti sve su rjeđi. Cipele su se, doduše, popravljale oduvijek, popravljaju se i danas, ali, što je više velikih trgovačkih centara s jeftinom robom, nekako je jednostavnije ljudima da, kada cipele poderu, bace ih i kupe druge, jeftine. No, to nije ta kvaliteta, a svi imaju neki omiljeni par savršenih cipela koje će radije popraviti nekoliko puta, nego zamijeniti drugima.

Dugi staž

U svom dugom stažu, jer s poslom je počeo 1997. godine, brojne je takve cipele popravio i jedan od samo dva preostala postolara u Zagorju, Dario Sovec iz Zaboka.

 Posjetili smo ga u njegovoj postolarskoj radnji u City centru u Zaboku. - Nitko u mojoj obitelji nije bio postolar. Ja sam prvi. Nisam imao neku volju za taj posao ispočetka, ali s vremenom sam ga zavolio, a sada ga obožavam – kaže Dario, koji nam je otkrio da je s tim poslom krenuo sasvim slučajno. – Tako je ispalo. Završio sam obućarsku školu u Bedekovčini, ne zbog neke velike želje da budem postolar, no na kraju mi se dopalo. Škola mi je, iskreno, bila tek toliko da nešto završim. Odmah po završetku školovanja zaposlio sam se kod jednog privatnika u Zaboku. Nakon nekog vremena, igrom slučaja kod tog privatnika radnik prije je dao otkaz i tako sam ja ostao i s vremenom zavolio taj posao – prisjeća se majstor Dario.

‘Popraviti se može sve’

Posao nije težak, dodaje, jedino je, priznaje, ponekad teško raditi s ljudima. – No, posao je super, uživam u njemu. Nije mi žao što sam to odabrao. Stvarno sam svašta pokušao raditi, pogotovo za vrijeme korone kada nije bilo toliko posla, ali, opet sam se vratio popravljanju cipela – priča nam. No ne popravlja Dario samo cipele. Popraviti se može sve. – Osim cipela, popravljam i tenisice, remene i torbe. Svakakvih ima zahtjeva, čak i tende – kaže kroz smijeh. -Nešto najzahtjevnije je mijenjati na gojzericama đonove. Ima i želja koje je nemoguće ispuniti, ali više - manje se sve uspije dogovoriti i napraviti – pojasnio je Dario, koji je u školu naučio i izrađivati cipele.

Prvi par cipela

-Izradio sam u životu samo jedan par cipela, za sebe, odnosno za maturalni rad. Klasične, muške cipele. Prije su to mušterije češće tražile od postolara. No, ne isplati se to u današnje vrijeme, puno previše posla, a premala dobit – kaže. Što je još bilo drugačije u prijašnjim vremenima? - Cipele su nekada bile puno kvalitetnije nego danas. Sada su drugačiji, jeftiniji, nekvalitetniji materijali. Više ne vrijedi čak ni ona ‘skuplje – bolje’, jer cipele po cijeni 100 i 200 eura jednako su kvalitetne odnosno nekvalitetne kao i one za 40 eura. Kako su materijali lošiji, cipele je i teže popravljati, i opet se brzo unište. Džonovi više ne drže kao nekada, potpetice su nekvalitetne, plastika, brzo odu... - priča postolar Sovec.

Nema interesa

Također, prije je bilo više posla, naravno, jer nije bilo toliko trgovina, cipele su bile kvalitetnije i duže su trajale i češće se popravljale. No, posla sada ne manjka. – Kod mene je posla uvijek bilo, a ima i ga i sada. No razlika je što kod mene sada dolazi cijelo Zagorje, jer postolara više gotovo i nema. Da nas ima više, vjerojatno bi imali puno manje posla – kaže Dario. Od ovog se posla, kaže, može živjeti i šteta je što mladi za njega više nemaju interesa.

– Rado bih primio na praksu učenike koji bi pohađali obućarsku školu. No nikada nisam imao šegrte ni praktikante. Valjda to više ne privlači mlade jer treba jako puno raditi da bi se zaradilo, i zarada nije brza – smatra Dario Sovec. A što majstor postolar mora imati da bi dobro obavljao svoj posao, pitamo ga za kraj. - Treba puno strpljenja, živaca, mirnu ruku, žicu za taj zanat i ljubav prema njemu – zaključuje.