Kao u vremena koja su nam još u sjećanju, prolaznici kraj kuće Dragutina Sinkovića na početku Magdalenićeve ulice u Bedekovčini koja vodi do crkve, mogli bi pomisliti da je u bedekovčanskoj crkvi Svete Barbare svaki dan proštenje. Baš kao u proštenjarske dane, u tom dvorištu ponosno se vrti vrtuljak za manju djecu i ringišpil za veću. No, niti je svaki dan proštenje, niti su to obični vrtuljak i ringišpil. To je djelo ruku djeda Dragutina Sinkovića koji je u slobodno vrijeme to izradio vlastitim rukama za svog prvog unuka, sada petnaestomjesečnog Nou Skozrita.

Noa se najviše voli voziti na vrtuljku u autiću crvene boje s registracijom koja nosi njegovo ime i datum rođenja. Dolaze tu i druga djeca, ali s roditeljima jer taj se vrtuljak pokreće okretanjem pedala na spojenom biciklu. Do ideje je, kaže djed Dragutin, došao spontano. – Budući da kćer radi u vrtiću, a dobio sam unuka, odlučio sam probati napraviti vrtuljak s četiri autića s pogonom preko bicikla, a ne na elektromotor. To stoga što u slučaju preseljenja na neku drugu lokaciju gdje nema struje, može također obradovati djecu. Ujedno je vrtuljak koristan za roditelje jer se djeca vrte, a roditelji bicikliraju pa ne trebaju posjećivati teretanu – dobro raspoložen nam je rekao djed Dragutin. Osobito je vrtuljak dobro došao u vrijeme korona pandemije, a Noa uživa u vožnji. Seli se iz autića u autić, ali najradije se vozi u svom crvenom koji ima i registraciju s njegovim imenom i datumom rođenja. Djed Dragutin se nada da će s Noinom mamom u vrtiću dogovoriti i da nakon ove pandemije vrtuljak posjete vrtićka djeca.
Najvažnija u svemu je volja

Inače, djedu Dragutinu izgradnja takvih stvari je hobi. Uz to što je zaposlen i ima nešto poljoprivrede i vinograda, nekad bi ostajao i do kasnih večernjih sati radeći na dječjim spravama. Priznaje i da je nemalo puta zbog toga od supruge dobio i malo “špotancije”. Uglavnom posao je trajao dva – tri mjeseca po oko dva sata dnevno. Svaki detalj vrtuljka, ovog po struci stolara, njegovih je ruku djelo. Osim metalnih cijevi koji služe kao tračnice za kotačiće, svi ostali dijelovi vrtuljka su drveni. Sve je rađeno “iz glave”, bez ikakvih nacrta i prilagođeno djeci. – Treba za to i novca, ali najbitnija je volja – kaže djed Dragutin koji želi da ostane nešto djeci jer “svaki dan smo sve bliži zadnjoj postaji”. Djedu Dragutinu nije ništa teško kad zna za koga je. Prepreka nije ni penjati se visoko pa je tako upravo završen i ringišpil. I on je sav od drva, sve su ispilile, pobojale i napravile njegove ruke, a što je najvažnije – siguran je za djecu, ali onu malo veću, predškolsku. Pogon je također ručni. Roditelji ili djedovi u sredini ringišpila svojom snagom okreću štangu koja pokreće ringišpil. Optimalna težina po sjedištu ringišpila je između 30 i 35 kilograma, a može se vrtjeti i na lijevu i na desnu stranu. Na ringišpilu, do ovog, još se nikada nije vozila petogodišnja susjeda Tara Žegrec. Vrtnja na ringišpilu pravo joj je uzbuđenje u kojem uživa i sigurni smo da će, kao i vjerojatno sva ostala djeca, često navraćati kod djeda Dragutina Sinkovića. To je potvrdio i Tarin tata.

Inače, vidjeli smo i prekrasne drvene male tačke i razne natpise od drveta koje Dragutin radi u slobodno vrijeme, a uspjeli smo ući i u prostoriju za koju treba recept! Riječ je o vinskom podrumu na ulazu kojeg je uredno napisano da je to apoteka, a unutra naravno još jedan izum. U bačvu se stavi vino, a u njoj je i akumulator pa je dovoljno da se na vrhu bačve pritisne samo jedno dugme kako bi se natočilo vino u čašu. Kad u glavi djeda Dragutina nastaju tako dobre ideje, upitali smo ga i za eventualne daljnje planove. – Nešto sam si zacrtao u glavu. Ambicije postoje. Sad sam već nešto zamislio i kad ću imati vremena bit će to ponovno nešto za djecu – imitacija helikoptera. Kad se sve vrti, neka se onda i on vrti – skroman je ovaj prekrasan djed.