Poštar Josip Kovačić (61) nakon gotovo 34 godine radnog staža odlazi u mirovinu. Sasvim bistro sjeća se datuma kada je počeo raditi kao poštar, bilo je to 4. ožujka 1985. godine. Najviše je službovao na mihovljanskom području te na zamjenama u Maču i Novom Golubovcu, a prije toga sedam je godina radio u Končaru u Zlataru. S 15. veljače razdužio je motor i poštarsku torbu te započeo svoje penzionerske dane. No, kako je do službenog umirovljenja koristio godišnji odmor, mnogi nisu ni znali da je njihov poštar Jožek otišao u mirovinu. Mnogim ljudima je žao što Jožek, više neće biti njihov poštar, jer su se na njega navikli i zavoljeli ga.

– Sad su me zvali kad je išla penzija u veljači, da kad budem nosil penziju, da znaju pa da budu doma. Jer su mnogi znali moj broj mobitela. Ja sam im rekel, da ne znam, jer sam s poslom gotov – ispričao je mihovljanski poštar Josip Kovačić, koji kaže da je njegov poštarski posao bio zanimljiv, posebice zbog te stalne komunikacije s ljudima, a imao je teren od 50 kilometara. – Kad radite više od 33 godine ovakav posao, poznate cijeli teren, ljude… Tako da kad ljude nisam našel kod kuće, znao sam ih potražiti na njivi i uručiti poštu. Tak je to nekada bilo. Znala me žena pitati, pa gde si tak dugo? Kaj je toliko posla bilo? A, ja velim ovaj je bil na ovoj njivi, ova na toj njivi i tak – prisjeća se Kovačić, koji je imao problema, baš kao i svaki poštar, s pesima.

Najopasniji mali pesi

- Valjda im smeta zvuk motora, oduvijek su bili alergični na motor i poštare. Nisam se našao u svojoj službi u nekoj jako opasnoj situaciji s pesekima. A znali su me napasti, puno puta. Još sad imam jedan ožiljak na nozi. Mali peseki su najopasniji, ne znate s koje strane bude došel, mali je i ne vidite ga. Onda sam se znal braniti s nogama. Jedanput sam opal s motora na pesa. Ljudi znaju reći, da s pesom koji ne napada poštara ili na njega ne laje, da nešto s njime ne štima, da je bolestan i da mora ići k veterinaru – našalio se Jožek. Imali su i sprej protiv napada, pa je jedan kolega umjesto psa pošpricao sebe.

Puno pošte

Razlike su u poštarskom poslu nekad i danas su velike. Na početku službe, godinu i pol dana morao je imati svoj motor, kasnije su dobili službene motore, no Josip se sjeća u svom djetinjstvu da su poštari nekada poštu raznosili na 'biciklinima'.

- Zamislite, ne da nije bilo asfalta, nek ni šudranog puta. Ali, dobro tada nije bilo ni puno pošte. Najviše posla bilo je za Božić i Uskrs, kada smo nosili čestitke, nekad ih je bilo toliko da smo do mraka raznosili poštu. Pa pisma, razglednice s mora… I danas je puno posla i pošte, ali danas je najviše bankovnih izvješća, pa mogu reći da je i danas svaki dan Božić, kaj se tiče količine pošte – našalio se Kovačić. Ljeti je užitak voziti se na moru, no zimi je teže, kaže. Brije te vjetar, smoči te kiša i snijeg. Kovačić se sjetio hudih zima nekada dok se nisu čistili selski putovi. – Znala su opasti tri snijega jedan za drugim, a putevi, klanjci, se nisu čistili. Nije to ko danas kada se čiste sve ceste. Znal sam na traktoru na koji sam namontiral lance voziti poštu, jer se s motorom nije moglo. Nekada se nije moglo ni traktorom. Onda se išlo pješke – prisjetio se poštar u mirovini. Kad mu je znala puknuti guma na motoru, zvao je ženu koja je došla s traktorom i gajbom kamo su stavili motor, doma ga pokrpali i nastavio je s raznošenjem pošte.

Zarobljen u snijegu

Jednom ga je jedna žena iz Gregurovca vukla sa štrikom kada je ostao zarobljen u snijegu. Bile su tu i dvije manje prometne. - Jednom mi je vjetar odnesel kapu i ja sam se polukružno okretal i naletel mi auto, a drugi puta kada sam gledal lijepe brazde na njivi, šrajfal me auto. Moja nepažnja, tuđa prevelika brzina…Tada sam bil dva tjedna na bolovanju i to je bilo jedino u 33 godine kada sam koristio bolovanje. Nije da se hvalim, ali sam bio vrijedan radnik – kaže. - Kad sam ljudima znal nositi čekove za režije, znal sam im reći da nije meni kaj nosim njima, već kaj ih moram nositi i sebi. Pa su se ljudima znali i nasmijati – ispričao je Kovačić, koji je poštu nosio i sam sebi. - Zagorci časte poštare, ali kad bi kod svake kuće čovjek jel i pil, ne bi tri dana bil gotov s poštom - rekao je Kovačić.

Josip sa suprugom i kćerkom

No, gemišt si je ipak znal popiti. - Hvala Bogu, za vrijeme svoje službe i raznošenja mirovina nisam imao problema s razbojnicima. Bili smo opremljeni tzv. gladijatorom – uređajem koji, kad se udalji od prijamnika, izaziva rasprskavanje specijalne tekućine koja oboji novac – objasnio je Kovačić, koji se malo teže priviknuo na digitalizaciju, ali ju je ipak svladao. Dečki iz mihovljanske pošte iznenadili su ga i poklonom i to inoxicom i drvenom tablom sa simpatičnom porukom 'Poslije višegodišnjeg boja prijat će ti malo spokoja. Dosta je bilo teškog rada, nek ti sada mir vlada' uz potpis 'tvoji poštari'. Poštar Jožek će i u mirovini biti aktivan, nastavit će se polako 'zabavljati' s poljoprivredom, dok je poštarsku uniformu zadržao za uspomenu. Samo da je zdravlja.