U malom zagorskom gradiću otkrili smo pravo tradicijsko blago, nažalost, već pomalo zaboravljeno, ali zahvaljujući zlataršćanki, 45-godišnjoj Mireli Pelko, tradicija kačkanja i heklanja neće izumrijeti tako brzo. U toplini svog doma njene vrijedne ruke izrađuju najposebnije miljee, ukrase pa čak i odjevne predmete. Svaki izrađeni komad koji Pelko stvara, jedinstven je, s posebno oblikovanim motivima koji oživljavaju duh Zagorja, a radi se o drevnoj tradiciji – kačkanju, koja je sve manje popularna među mlađim generacijama koje sve više posežu za modernim komercijalnim proizvodima.

- Počela sam kačkati i heklati kada sam bila trudna s najstarijim sinom, dakle, s 27 godina. Moja je susjeda počela s tom tehnikom, ja sam nešto malo uz nju učila i tako je počelo. Ona je odustala, a ja se, evo dan danas time bavim – priča nam Pelko koja je tehniku usavršila sama. Dodaje kako ta tradicija u njenoj obitelji prije nije postojala, a njena ljubav prema kačkanju raste iz dana u dan, posebice, kaže, kada svoje malo umjetničko djelo nekome pokloni ili proda, a zauzvrat dobije pohvale i zadovoljstvo novih vlasnika.

Da biste kačkali, potreban vam je konac koji dolazi u različitim bojama i debljinama, može se koristiti i vuna, a na popisu je i igla koja se zove heklica čija pak debljina ovisi o debljini konca. Najvažnije što vam je potrebno je strpljenje. - Ono što mi se svidi to kačkam, nema pravila. Zavisi o shemi i izgledu. Na primjer, napravila sam i dvije slike. Sad mi je najveći zadatak koji sam si zadala kišobran. Plan mi ga je plasirati kako bi se koristio za fotografiranje vjenčanja. To je jako zahtjevno. Za neki milje za stol treba mi mjesec i pol, do dva. To je spor postupak, treba strpljenja. Moji se često šale pa kažu da je dobro dok heklam jer onda brojim pa ne pričam toliko – ispričala nam je kroz smijeh ova simpatična domaćica, a onda ukazala na veliki problem koji smo spomenuli na početku priče.

- Problem je što ljudi takav rad danas ne cijene. Danas ta tehnika izumire za razliku od nekih prošlih vremena kada je bila popularnija, a tada je bilo i domaćeg platna, radila se i čipka. Toga danas više nema. I tužno je gledati da nam je tradicija sve dalja i da pada u zaborav – govori pa se dotiče još jednom problema, a to je cijena. - Većinom radim za sebe, pronašlo me par kupaca, ali problem je cijena. Svakome je puno, a nitko ne zna koliko je u to utkano truda. To ne možete napraviti za dan dva, nema šanse – kaže nam Pelko koja svoje vrijedne umjetnine široj javnosti plasira preko svog Facebook profila gdje možete pronaći njene radove koji stvaraju most prošlosti i budućnosti. Njezina predanost i strast prema kačkanju čuvaju zagorsko naslijeđe i osiguravaju da svjetlost tradicije ne izblijedi u modernom svijetu i baš bi zato, kako nam je ispričala, svoje znanje voljela prenijeti na mlađe generacije. U tome joj držimo najveće fige jer tradicija je, kako je jednom prilikom rekla Vlasta Hubicki, prijenos vatre, a ne poštivanje pepela.