Dvije marijabistričke povijesne i sakralne građevine, kapelica Svetog Roka u Podgrađu i Svetog Andrije u Lazu, mjesta su uz koje se veže ljubavna legenda, a koju su riječju i plesom ispričali mažoretkinje i mažoretani Marije Bistrice i Zlatara.


Ideja je to marijabistričke Turističke zajednice, a projekt je prvi put prikazan na Lazu.

Antun Kirschhofer, virtuoz na violini, profesor glazbe, dirigent i skladatelj, vrlo često spominjan u biografijama Lisinskog, Wisnera i drugih, debelim slovima upisan u glazbenu povijest Zagreba i Hrvatske, rodio se u Pešti 1807. godine, a u Zagreb je, trbuhom za kruhom, došao u proljeće 1829. godine. U to doba feudalci su od proljeća do jeseni živjeli u svojim dvorcima u Zagorju, a početkom zime dolazili bi u palače u Zagreb.

Kirschhofer je često držao koncert u palači Donata Mauricija Sermagea de Somsedvara, a podučavao je i njegovu kćer kontesu Karolinu, koja se zaljubila u svog učitelja klavira. Staleška razlika između siromašnog violinista sa 200 forinti godišnje plaće i prave grofice bila je prevelika pa je tata Donat Mauricije otpremio kćer u progonstvo u kuriju u Podgrađe nadajući se da će Karolina zaboraviti svoga klavir-meštra.

No, zaljubljeni su se unatoč, za ono doba, velikoj udaljenost i dalje sastajali pokraj kapelice Sv. Andrije na Lazu. Kontesa Karolina je od Podgrađa do Laza trebala hodati otprilike sat i pol, a pred Kirschhoferom bio je prilično dug put iz Zagreba preko Zagrebačke gore. To je potrajalo sve do smrti grofa 1844. nakon čega je majka grofica dopustila da se njezina kći, već stara frajla, uda za violinista.

Za miraz kontesa je dobila kuriju i imanje Podgrađe u kojemu je provela tolike godine progonstva, hodočasteći do kapelice na Lazu. Sreća dvoje ljudi nije dugo trajala, jer je ubrzo Kirschhofer obolio od tuberkuloze i umro 25. veljače 1849. godine. Njegova udovica ga je nadživjela 31 godinu, a njemu u spomen dala sagraditi kapelicu u Podgrađu u kojoj je pokopan i u kojoj stoji njegova nadgrobna ploča.

Izvor: Večernji list