Rijetko koja bračna zajednica traje tako dugo kao Antonije, rođena Šurbek i Rudolfa Kralj, u kojoj već 67 godina žive sretno u ljubavi i poštovanju. Antonija je rođena 1934. u Jelenjaku kod Desinića, a Rudolf 1931. u Pušći, Zagorska Sela. Kako se nekad živjelo sirotinjski, omladina je išlo se u Sloveniju u Žalec brati hmelj, da bi se nešto zaradilo. Jednog dana dvadesetak cura išlo je brati hmelj. Naravno, dečki bi ih pratili na biciklima, u potrazi za onom "pravom". Među njima bio je i naočiti dečko, 23 - godišnji Rudolf Kralj koji se brzo sučelio s pogledom i osmjehom 20- godišnje simpatične Antonije. Od tada su se sve češće suretali. Ljubav se rasplamsala, što je vrlo brzo okrunjeno brakom u Desiniću. Prvo dijete bila im je kćerkica Božena. Kasnije su se obitelji pridružila i dva sina, Srećko i Damir. Srećko je, na žalost, prije šest godina umro od upale pluća.

Zagreb - Zagorje

U slavlju 67. godine braka, "mladenci" su bili na ručku kod sina Damira. U dubokoj starosti mama Antonija je izgubila sluh, a tata Rudolf sve slabije vidi. Iz tih razloga, zamolili smo njihovu kćerku Boženu da ispriča kako je tekao njihov brak. - Nažalost, razdvojila nas je daljina. Moja obitelj i ja živimo u Selinama blizu Zadra. Također sam i srčani bolesnik, imam ugrađena šest stenta, tako da je i moje zdravlje rizično i zahtjevno te pod lječničkim nadzorom. Žao mi je što na njihov Veliki dan nisam mogla biti uz njih. Posjetila sam ih za Sisvete. Bili smo zajedno tjedan dana. Dok su bili otporniji i koju godinu mlađi, onda su sami došli i ostali kod nas nekoliko dana. Sada kad su slabiji žele biti doma. Ja bi ih tako nagovarala da idu s nama u Dalmaciju. Bilo bi dobro da promjene zrak jer more je zdravo. Na to mi tata kaže: " Božica, niti pomisliti da se nešto dogodi pa da imaš trošak s nama".

- Tata je radio u Zagrebu, bio je precizni mehaničar. Putovao je svaki dan vlakom, a puno puta i biciklom. Mama je radila u Zagorju na polju i tako dočekivala tatu. Nakon nekog vremena tata je našao stan u Zagrebu. Tako smo otišle s tatom u Zagreb. Nakon toga rodio se i brat Damir. Obitelj se povećala. Bilo je teško. Tata je sam radio, mama je bila s nama doma. Bili smo podstanari. Nakon nekog vremena, otišli smo opet u Zagorje na grunt, i tata je ostavio posao u Zagrebu pa je i on bio sa nama. I opet se povećala obitelj, rodio se naš braco Srećko. Tata je odlučio vratiti se u Zagreb na posao i kupio je jednu kučicu na Borčecu Orešje. I opet svi u Zagreb. Tamo smo bili par godina. Bilo je jako teško. Tata je sam radio, a mama je bila doma i brinula o nama. Kako opet nije išlo, tata je odlučio prodati kuću. Samo je ostao mali vinograd. Rekao je neka, možda će kojem djetetu zatrebati. Roditeljima je bilo žao. Morali smo se vratiti opet u Zagorje. Bila je želja da djeca imaju lakši kruh. Nekad nije bila cesta, gubili smo čizme u blatu. Nakon svega roditelji su se malo oporavili i kupili pilanu. Bilo je puno posla. Ja otišla u Zagreb i radila u ugostiteljstvu. Svi moji su ostali na gruntu s trsjem te se bavili poljoprivredom – ispričala je Božena.

Lijepe godine

Brat Srećko imao je problema sa srcem i dobio upalu pluća, i u tjedan dana bolničkog lječenja umro s 53 godine. – Strašno je pokopati svoje dijete. Moji su roditelji imali težak život. Nakon svega, lijepe godine su doživjeli. Još uvijek su samostalni i ne ovise o nikome. Tata je vozio auto 50 godina. Sada, prije par mjeseci vid mu je oslabio tako da više na žalost ne vozi, ali još štiha vrt, a mama sadi i sije povrće. Jako smo ponosni na svoje roditelje. Sretni smo da ih imamo, okružene sa 7 unuka i 11 praunuka - rekla je na kraju Božena Jukić.