Slučajni noćni posjet željezničkoj stanici Hrašćina-Trgovišće,pretvorio se u jako ružno iskustvo. Nekad brižno uređena zgrada danas je pravo ruglo. Vrata nema pa svatko može ući u glavnu prostoriju. A unutra nered i mirisi koje je teško opisati : papiri porazbacani okolo, opušci od cigareta, kutije duhana, prazne čašice od jogurta, osušeni pseći izmet i vonj ustajale mokraće... I sve puno lišća koje je vjetar nanosio u stanicu. Oni koji su nekad dolazili ovamo kako bi putovali u školu, fakultet ili na posao, a kojih je danas jako malo, s nostalgijom se sjećaju kako je uredna prostorija bila, skromna, ali čista. U prvoj (glavnoj) prostoriji grijala je peć, a manja soba bila je rezervirana za prodavača karata koji je nekad spuštao i mehaničku rampu i dočekivao i otpraćao vlakove. Zvali smo ga „vafter“, kao iskrivljeni germanizam ... Sada nema ni peći, ni vrata, ni vaftera, ni karata, ni klupica...

Sve je pokradeno i uništeno. Hraščina-Trgovišće više nije stanica, nego samo željezničko stajalište. Zanimljivost je i da se zgrada nalazi u Budinščini, dok se budinščinska stanica nalazi na području općine Hrašćine. I dok neki govore o pustim milijardama koje se ulažu ili će se tek „utući“ u željeznicu, u Hrašćini prolaznike dočekuje otužan prizor. Ljutnja mještana je tim veća što neki spominju i nove željezničke pravce brze pruge koji zaobilaze ne samo Hraščinu, već sva mjesta od Varaždina do Zlatar-Bistrice.  Odgovorne iz HŽ – a nećemo prozivati, neka se pokrenu sami jer je krajnje vrijeme da se pozabave ovom arhitektonski prelijepom zgradom koja svakim danom sve više propada.