Polazak u vrtić, odnosno u jaslice, za svako dijete predstavlja veliku promjenu u životu. Najčešće je to prvo odvajanje djeteta od roditelja ili drugih bliskih osoba. Iz obitelji gdje se dijete osjećalo zaštićeno i sigurno, dolazi u njemu nepoznatu okolinu, među nepoznate osobe. Puno toga je drugačije – prostor, puno djece, drugačiji krevetić, druga vrsta hrane….

Proteći će određeno vrijeme da se dijete prilagodi novoj situaciji. Kod mlađe djece jače je izražena emocionalna privrženost jednoj odrasloj osobi, tj. mlađe dijete je ovisnije o odrasloj osobi i teže se prilagođava novoj situaciji. U tom slučaju prilagodbi moramo posvetiti posebnu pažnju. To razdoblje kada se dijete prilagođava zovemo ADAPTACIJOM.

Ako znamo što možemo očekivati u tom periodu, lakše ćemo prebroditi teškoće odvajanja i prilagodbe. Obično je prvi protest – djeca burno reagiraju kod rastajanja s roditeljima (trenutak rastanka je krizni trenutak i većina djece se nakon odlaska roditelja smiri i zaigra). Neka djeca ulaze u sobu bez otpora, zainteresirana su za igračke, a protest se javlja drugi, treći dan. Ponekad dijete u jaslicama /vrtiću odbija jesti, teško se uspavljuje… zbog razdražljivosti lakše dolazi u sukobe s drugom djecom. Neka djeca reagiraju REGRESIJOM u ponašanju – npr. dijete koje je prestalo mokriti u pelenu/gaćice ponovno mokri, ono koje je prohodalo opet puže i sl.

Promjene se mogu javiti u vrtiću, ali i kod kuće – prkos, napadaj bijesa, loše spavanje, ne puštaju majku iz vida….

Ono što je važno znati je da su to normalne, najčešće privremene reakcije, promjene prolaznog karaktera. Velike su individualne razlike među djecom, pa tako i u prilagodbi na vrtić, odnosno jaslice. Ne postoji univerzalni recept, već je važno pratiti dijete i njegove reakcije tih prvih dana, «naoružati» se strpljenjem i vremenom koje ćete posvetiti svojem djetetu i razgovoru s njim.

Postoje neke smjernice koje mogu olakšati prve dane u vrtiću:

• Pripremiti dijete i sebe (proces odvajanja ne treba požurivati jer to dijete može protumačiti kao odguravanje, a ne osamostaljivanje; a opet „prebrižni“ roditelji, koji su nesigurni i tjeskobni zbog odvajanja, tu nesigurnost prenose i na dijete što otežava i produljuje prilagodbu).

• Važno je postupno privikavanje – dolazak na kraće vrijeme, pa u dogovoru s odgajateljem produljiti boravak.

• Dobro je da dijete ima sa sobom neki svoj predmet koji mu pruža sigurnost, tzv. prijelazni objekt – duda , bočica, igračka, gazica i sl.

• Isplanirajte vrijeme koje ćete provesti sa svojim djetetom (u vrtiću, a i doma – pokažite interes za doživljaje iz vrtića).

• Najteži su trenuci oproštaja. Vrlo je važno da ti trenuci budu kratki, ali nikako da roditelji «pobjegnu» dok dijete ne gleda. Rastanci trebaju biti iskreni i kratki. Dugo smirivanje djeteta ili ponovno vraćanje samo zbunjuje dijete i ono još više plače. Objasnite djetetu da odlazite i da ćete doći po njega.

• Bitno je i kako roditelji dođu po dijete. Pokažite mu ljubav, ali mu i kažite kako ste ponosni na njega što je bilo u vrtiću, igralo se. Dijete koje je sigurno da je voljeno lakše će podnijeti razdvajanje.

• U procesu adaptacije djeteta na vrtić bitno je ne mijenjati djetetove navike. Dakle, ne započinjati s odvikavanjem od pelene ili dude, jer dijete kreće u vrtić. S tim će se postupno krenuti kad adaptacija prođe.

• Važno je i povjerenje i uspostava dobrog kontakta s odgajateljima (razgovarajte, pitajte, slušajte, dogovarajte se…) – suradnja je temeljni korak u ostvarenju zadovoljstva djece, zatim roditelja, a i djelatnika u vrtiću.

• Dakle, prvi dani u vrtiću zahtijevaju od nas odraslih puno dodatne pažnje usmjerene na dijete, puno strpljenja, nježnosti i razumijevanja.

, član Društva psihologa KZŽ