Puna tri tjedna i dva dana Mica i Mojca bježale su po bedekovčanskim bregima i pašnjacima da bi napokon bile uhvaćene na Praznik rada, 1. svibnja. Podsjetimo, krave su iz pašnjaka u Ciglenici Zagorskoj ograđenog električnim pastirom pobjegle još 9. travnja. Celjak je pomoć tražio od mnogih institucija u sklopu Ministarstva poljoprivrede, no svi su mu glatko poručili da je to isključivo njegov problem, oglušujući se na njegove vapaje za pomoć, usput mu zaprijetivši da može dobiti samo kaznu zbog bijega goveda.  

-Jako smo sretni kaj je to napokon završilo, jedino kaj nismo sretni kaj je to tak dugo trajalo. Mislim da je to trebalo biti riješeno puno prije. U svakoj uređenoj državi institucije bi izašle isti teren na teren i pokušale pomoći. No, oglušile su se. Da nije bilo lokalnih čelnika, načelnika Općine Sveti Križ Začretje Marka Kosa koji je angažirao Veterinarsku stanicu Zlatar Bistrica koja je uspješno odradila posao, ali i pomoći Općine Bedekovčina mislim da to ne bi bilo riješeno nikad. Ovaj je slučaj pokazao da je svima teško pomoći. Ja ne bi molio za pomoć da sam to mogao sam riješiti – kaže Celjak, koji je iskreno priznao da nije vjerovao u ovakav sretan kraj, posebice iz razloga što je prošlo jako puno vremena.

Celjak kaže kako ni sam ne zna kako je uspio izdržati cijelu ovu agoniju.  - Baš onaj dan kad sam vas zval, na Veliki petak, mislim da mi je to bio najgori dan u životu. Zvao sam sve te silne ljude po ministarstvima  i upravama  koji su hladno odbili pružiti mi bilo kakvu pomoć. Ne znam kak su svi ti ljudi nakon toga mogli ići provesti uskrsne blagdane sa svojim obiteljima, a nas ostaviti u ovakvoj nevolji – ispričao je Celjak.

Krave su iz pašnjaka pobjegle jer ih je nešto prestrašilo. Celjak ističe da ni dandanas ne može tvrditi što ih je toliko preplašilo.  - Najprije su pobjegle na brijeg kod Sv. Vida. Odozgo su otišle u Martinec i kretale su se na području Martinec – Kebel gdje su na kraju i uhvaćene. Nisam mogao vjerovati. Prvo je uhvaćena crvena koju su uspjeli uspavati. Ja sam je po noći čuvao u šumi  da ju nešto ne bi uznemirilo i preplašilo. Oko ponoći sam dobio poziv od Maria Tovernića koji mi veli: ''Krava ti ide po cesti od Brestovca prema Bedekovčini. Daj dojdi, možda budemo mogli kraj napraviti.'' Sel sam u auto i krenul za njim. Nemrete vjerovati, krava je dole stala na jednom pašnjaku, izašla na svjetlo i gleda nas. Nisam mogel vjerovati. Gledala nas je, a dotad je uvijek bježala od nas. Sad kad je ostala sama, kao da je odlučila da odustane od samog bježanja. Tad se probudio i čovjek kod kojeg je bila, otvorio je ljesu i štalu i sasvim smo je lagano uspjeli zatjerati u štalu. Kao da nam je rekla: Ajde, da završimo s tim – priča nam s velikim olakšanjem Celjak, koji kaže da su se njegova obitelj i on napokon naspavali. 

Celjak kaže da ih se više ne bi usudio pustiti van da se ovo ne bi ponovilo. -U njima se pobudio miris slobode. Imam osjećaj da su one uživale u tome. Da su nas zafrkavale, kak su se ponašale. Dok su bile skupa to je bila jedna priča, kad je jedna uhvaćena, ova druga koja je ostala sama postala je sasvim drugo govedo – ispričao nam je Celjak, zahvalivši svim ljudima koji su im pomogli svih ovih tjedana na bilo koji način, i nisu ih dirali, makar su radile i štetu.  - Bez svih tih dobrih ljudi ne bi bio tako lijepi i sretan kraj – zaključio je Celjak.