Foto: Željko Slunjski 

Oduvijek su sajmeni dani bili zanimljivi u mjestima u kojima su se održavali. Tako i „tork v Zlataru“, koji je nadahnuo dječaka Slavka Batušića koji je kod bake Marijane Ćurčić rođ. Metzger provodio praznike u obiteljskoj kuriji na Vargovu brijegu.

Ovaj kasnije ugledni hrvatski književnik, teatrolog, kazališni redatelj, povjesničar umjetnosti, leksikograf i prevoditelj, u svojim zlatarskim danima ovako je opisao sajmenu atmosferu: „ Evo se već spušta predvečerje, i gradić se brzo prazni. Seljaci koji su dopješačili iz sela udaljenih i nekoliko sati hoda, vraćaju se kući da ih na putu ne zatekne kasna noć. Samo su neka društva zasjela po krčmama, slave kupnje i prodaje, pjevaju promuklo i još uvijek viču kao da trguju…Već uoči takvog znamenitog dana dešavaju se sasvim osobite stvari. Sa svih strana dolaze cestama golema teretna kola, pokrivena ponjavama, natovarena tako da su visoka kao jednokatnica, i raspoređuju se po trgu…Svi se ovi došljaci tabore na trgu i po ulicama, svatko ima svoje određeno mjesto. Volovi i krave muču, prasad ciče, viču trgovci sajmari i hvale robu, dozivaju kupce, resko zavija kameni točak na brusu furlanskog brusača noževa, prosjaci rastežu harmonike i pjevaju plačljive pjesme“.

Sajam uz kotlovinu i ćevape

Ništa više od takve idilične slike prošlosti. Sajam se održava u Sajmišnoj ulici, u susjedstvu Veterinarske stanice, na suvremeno uređenome prostoru. Sajmeni dolaze ranim jutrom, ne s kolima i zapregom, nego kamiončićima. Nema krčmi, samo kafića i ti su puni u prijepodnevnim satima. Ni harmonikaša nema.

Na središnjem sajmenom mjestu miomiris kotlovine, ćevapčića i kuhanih kobasica privlači posjetitelje sajma, od kojih neki samo zbog toga i dolaze, sami ili s pajdašima, pa se nakon dobre „klope“ valja i pristojno okrijepiti, pivom ili vinom.
U prvome dijelu sajmenoga prostora, odmah s ulice, primjećuju se štandovi s povrćem kod kojih je i najviše kupaca.

Pet žena nude ovih vrućih dana predivne paradajze, papriku, velike i male krastavce, mrkvu, grah, zelje, kelj… sve iz vlastita uzgoja, ali i „flance“ jesenje salate endivije. 

Tu je i žamor najveći jer su žene i kupci, zanimajući se je li grah stvarno domaći, nije li prerano saditi „šalatu“ s obzirom na ljetnu vrućinu, je li bude i idućega utorka cikle… A pet žena vrtlarica strpljivo odgovara, navikle na takvu komunikaciju, jer one se sa svojim proizvodima ne pojavljuju samo na zlatarskome sajmu, nego i u drugim središtima Krapinsko-zagorske županije.

Pet vrijednih žena hrane Zagorce! Zajedničko im je što su sve iz naselja u sastavu općine Vidovec u Varaždinskoj županiji i međusobno dobro surađuju i komuniciraju, bez osjećaja konkurencije i zavisti.

Inženjerka agronomije i načelnica

Kad se s ceste silazi na sajmišni prostor, za prvim „štandom“ s lijeve strane stoji visoka i vitka žena, u hlačama,  s naočalama i vrlo susretljiva. To je Nadica Cafuk iz Budislavca, vidovečkog kraja u kojemu se većina  stanovništva bavi poljoprivredom. Nakon završene varaždinske gimnazije, upisala je studij agronomije i diplomirala 1992. godine.

- Pokraj moje kuće bila je velika poljoprivredna zadruga s velikim poljima na kojima su se izvodili razni pokusi s povrćem. Promatrala sam to kao dijete  i nekako me to privuklo, tako da sam već poslije osnovne škole  odlučila da ću biti agronomka – kaže Nadica koja je 11 godina radila kao voditeljica poljoprivredne apoteke.

Udala se za Ivana, s kojim svakog utorka kamionom dovoze povrće iz svojega velikoga povrtnjaka. On je rjeđe za „štandom“, jer parkira uz rub Sajmišne ulice i na veliko prodaje krumpir, kukuruz, a u jesen poznato varaždinsko zelje.

Zanimljivo, Nadica je jedan mandat bila načelnica općine Vidovec, a i jedna je od osnivatelja  Udruge povrća i voća „Zeljari“ koja je početkom prošle godine obilježila 25. obljetnicu djelovanja. Tom je prigodom Nadici dodijeljeno zasluženo priznanje.
U Zlatar dolazi utorkom od 1993. godine, a ponedjeljkom je u Pregradi.

Kad sa suprugom dođe kući, ne zna što bi prije. Je li pripremila nešto na brzinu za ručak ili bi odmah nastavili s radom u vrtu:

- Povrćarstvo je najzahtjevnija grana jer traži ruke. Ova je godina ekstremna i sve je podbacilo. Kad se krumpir trebao „puniti“, nastala je vrućina i gomolji su ostali sitni.  U ekstremnim uvjetima pojavljuju se nove bolesti i štetnici. Nastojimo što manje koristiti pesticide, a i mnogi su povučeni iz uporabe. Sve je svedeno na minimum – kaže Nadica i uvjerava jednu „mušteriju“ kako je niski grah trešnjevac, zvani „perguson“, uistinu uzgojen u njezinu vrtu. Onda bum kupila kilu- odlučila je gospođa.

- Mušterije ko mušterije. Uvijek ima onih koji imaju nešto za prigovoriti. No, navikli smo, a imamo i stalne kupce, s nekima i prijateljujemo, spominje Nadica kojoj radni dan završava oko 22 ili pola sata kasnije.

Pola stoljeća u Zlataru

Prva Nadičina susjeda na sajmištu je Danica Šešet iz Vidovca, koja na zlatarski sajam dolazi više od 50 godina:

- Dolazila sam sikak, čak i vlakom, pa traktorom…a danas svojim kombijem za čijim sam volanom. Prije je vozil suprug, koji je umro prije tri godine. Nekad sam prodavala u centru Zlatara, pokraj kioska kojega više nema, pa mi više nisu dopustili. Osim u Zlataru, redovito sam i u Donjoj Stubici, čak više nego u Zlataru. Dolaze mi i kupci iz Zagreba, jer znaju da kupuju domaće povrće. Kad je vrijeme sadnje „flanaca“ budem i svaki dan u stubičkome kraju - pripovijeda 70-godišnja Danica koja je prije pola godine imala tešku operaciju srca u klinci „Magdalena“ u Krapinskim Toplicama. A već je u punom pogonu! Iz Zlatara dolazi kući oko tri popodne, a snaha ju dočeka ručkom. I tako 25 godina.

- Živim sa sinom, snahom i unucima. Sa snahom se dobro slažem  i dogovorile smo se da je kuhinja njezina. Poslije ručka malo prilegnem , a onda pravac vrt. Sve sama delam. Sin ima svoj OPG  i vozi povrće na veliko jednoj tvrtki u Varaždin. Neki je dan otpelal ciklu u „Podravku“- kaže Danica, također spominjući sušnu godinu:

- Krumpir je podbacio 50 posto, ali nije skup, jedan euro kilogram., za razliku od mahuna i graha. Kila graha v komušini je četiri eura, a očišćenoga 10. Mali krastavci su pet eura  kilogram, a mahune od osam do deset. Svjesna sam da je skupo, ali kaj kad su grmi prazni. Sad se sade jesenske salate, endivija, radiči, kristalka, još se može i varaždinsko zelje i kasni kelj - savjetuje Danica čija je susjeda na sajmištu samozatajna Anica Vugrinčić iz Vidovca koja na zlatarski sajam dolazi 20 godina.

Do nje štand je Daničine kćeri Jasminke Horbec koja s obitelji živi u Jurketincu. Na zlatarski sajam dolazi oko 30 godina i s majkom nije konkurencija jer „svaka ima svoje mušterije“. U poslu joj pomaže suprug Vilko, a kad se sa sajma vrate kući ručkom ih dočekuje 76-godišnja babica Viktorija, koja pomaže i u poslovima na velikome imanju. Jasminka dolazi i na subotnji sajam u Mače:

- Mama i ja smo se dogovorile, njoj Stubica, meni Mače!

Nasuprot Jasminke štand je Antonije Presečki iz Domitrovca koja je također sajamski zlatarski starosjedilac:

- Dolazim 20 godina, ali odlazim i u Gornju Stubicu. Zlatarščani su dobre mušterije, možda malo probirljive, ali u biti dobre, jer svatko ima pravo prebrati kaj mu paše.